.

Kolumna Tamare Sikirić: “Mahni prošlosti”

15 Ožujak 2016

Ponekad ljudi i pojedini događaji prođu kroz naš život i poput oštrice zarežu onaj najtanji i najosjetljiviji dio nas samih. Poput prehlade zagrle svaku emociju, poput gladnog vuka oštrim zubima nemilosrdno kidaju dio po dio tijela, poput maćehe riječima nagrizu srce.

Po završetku misije upute nije bilo namjerno, zamole lažno oprosti; okrenu dupe, zatvore vrata i odu. Nestanu. Ostajemo posve sami i ranjeni, saplićemo se o svaku kap krvi koja nikako da prestane liti iz rana koje su nas svakako mogle zaobići. Ali nisu. I ne samo jednom, neki imaju sreću da im više puta na vrata pokucaju vukovi. Isti vukovi koji ne mogu ni naslutiti koliko nam snage ostave na odlasku. Mnogo više nego im je potrebno uložiti u vrijeđanje onih kojima dolaze na vrata. Tako ranjeni dočekujemo na najtanju oštricu noža sve one kojima nije cilj povrijediti nas, hrabrima zatvaramo vrata pred nosom ne znajući da ne nose pored sebe kofere sa hrpetinom laži. I obično tumaramo u vlastitom mraku, u strahu od svjetlosti hvatamo za pogrešnu ruku i vrtimo se u krug. Nismo svjesni da nama više ne upravlja povrijeđeno srce, ta rana nekako najbrže zaraste. Ista rana koja nas prevari pa ne prihvaćamo činjenicu da se radi o povrijeđenom dostojanstvu, o načetom egu koji više ni tebi samom ne dozvoljava da ga ozdraviš. Njega treba liječiti, njemu ne treba dozvoliti da te potrganim djelićima sputava ili vraća natrag. Njemu treba okrenuti leđa baš kao zlobnoj maćehi i kurvi sudbini. Ako te takav ego nagrize toneš sve dublje. Tek kada prihvatiš da je jučer prošlo a sutra te čeka, kada naučiš nahraniti gladnog vuka, tada dupetom možeš mahnuti prošlosti. Vadiš iz bunara sve ono što si slagao po veličini, poput klinca kada slaže knjige u školsku torbu, nasmiješ se i kreneš naprijed. U inat slatkim lažima okreneš se istini. Izbaciš iz života one, koji poput statue, služe samo za ukras. Zaboraviš priču kojom su te kupili baš kao što zaboraviš i najljepšu barbiku u djetinjstvu koje je prošlo. Mahneš onima koji su se očešali o malo tvoje ljubavi i sahraniš poljupce kojim su te naučili da ljubiš daleko iskrenije. Pustiš da vukovi prođu. Tek kada prođu zavoliš svaki njihov i najmanji dio. Zašto? Skupa je životna škola a oni su te nagradili besplatnim satima. Naučili te kako sahraniti povrijeđeni ego i otvoriti vrata novim prilikama. Nisu prilike bile pogrešne nego ljudi. Isti oni koji su ti prilike donijeli nevino na rukama, nevino poput ženke koja se u vrijeme parenja nađe u čoporu pasa.

NovaBila.info | Tamara Sikirić

 

IMPRESSUM

Udruga za humani i održivi razvoj Klik
Web portal Travnički vjesnik

Email: info@travnicki.ba
Web: www.travnicki.ba

 

 

Web & CMS podrška
nesa