Ispiši ovu stranicu

Odluke Ustavnog suda BiH - pitanje suverenosti

15 Prosinac 2016

Tradicija ustavnog sudstva u razvijenim demokratskim državama kakvima teži i naša Bosna i Hercegovina, ne poznaje ovakav sustav u kojemu čak i državni organi namjerno ili prešutno odbijaju provoditi odluke najvećega autoriteta u jednom pravnom sustavu, a to je ustavni sud.

Posljednjih godina u javnom prostoru otvorena su brojna pitanja o postupku donošenja odluka i rješenja, o sastavu Suda, ustavnosti osnivanja Ustavnog suda i Suda BiH, legitimnosti postojećega Ustava, ali najviše je ogorčenja u vezi provođenja odluka i rješenja, tj. o mehanizmima koji jamče da će ti akti zaista biti u službi zaštite prava.

Logički se nameće i pitanje da li se i mi kao građani možemo osjećati sigurno ako u kršenju zajamčenih prava traženje zaštite nije svrsishodno čak i kada ovlašteni organi države moraju postupati ex officio. Samim tim utemeljenje pravnog sustava u organima provođenja - i tijela viših razina i lokalne samouprave treba vlastito preispitivanje jer kakva je norma ako joj se ne podređuje i ako nema sankciju za nepoštivanje.

Činjenica da u posljednje vrijeme aktualna odluka Ustavnog suda BiH o neustavnosti Dana RS-a, pojedinih odredbi statuta Grada Mostara, ali i neprovođenje Odluke br. CH/02/9628 iz 2003., kao i Rješenja na osnovu odluke, dovodi u sumnju djelotvornost Ustavnog suda BiH kao temelja državnosti postavlja i pitanje suverenosti, jer čak i Federacija BiH kao entitet nije u cijelosti ispoštovala akte kojima se u posjed Vrhbosanske nadbiskupije vraćaju preostale dvije trećine zgrade travničke gimnazije u kojoj su smještene državne škole njenom stvarnom vlasniku, a koji su nacionalizirani u bivšem sustavu. Na tom tragu je i Tužiteljstvo BiH donijelo naredbu o provođenju istrage protiv osumnjičenih NN osoba iz izvršne vlasti Federacije BiH zbog kaznenog djela neizvršenja odluke Ustavnog suda, Suda BiH ili Doma za ljudska prava, a potpisan je Ugovor između Federacije BiH i Vrhbosanske nadbiskupije o povratku nacionalizirane imovine od 1946. Ove činjenice mogu ne samo dovest u pitanje djelotvornosti sustava, nego i mogućnost da se zaštita temeljnih ljudskih prava očito određene i diskriminirane skupine traži i pred višim institucijama, pa čak i Europskog suda za ljudska prava. /S.B./