.

Viteška tri mušketira s perom u rukama

16 Prosinac 2017
Naravno, petak je dan kada izlazi novi tekst, a ovaj put to je zaista bio izazov druge dimenzije, vjerojatno najveći do sada. Imam potrebu naglasiti kako je postojalo dosta dileme, čak se javila i blaga trema oko ovoga teksta jer evo odlučio sam pisati o ljudima koji su, u svojih 50 godina bavljenja ovim poslom, napisali toliko toga. I hajde ti sada piši o piscima, a da oni kažu: Dovoljno dobro! To su stručni novinari, književnici, pisci,  koji su svojim trudom i zalaganjem zadužili prostor središnje Bosne.
 
Povod priče je bilo novo izdanje monografije općine Vitez pod nazivom Vitez, grad i općina, koja izlazi ovih dana i čiji je prvi primjerak završio u mojim rukama, na što sam ponosan. No, kako bi došli do ovoga fantastičnog projekta, trojica vitezova grada Viteza je moralo proći kroz trnovit put pri skupljanju stručne literature kao i, kasnije, u istraživanju iste. Spomenuo bih da je nevjerojatna činjenica da tri vrhunska pisca i novinara dolaze iz jednog grada, s obzirom da je to mali grad u kojemu novinar i pisac nije baš traženo zanimanje.
 
Razmišljao sam kako ih predstaviti. Prije svega, moje poznanstvo s njima broji se u godinama, uistinu dugo, i već smo puno toga skupa radili, ali ipak poštovanje koje postoji prema ovoj trojici viteških mušketira, koji umjesto mača drže pero, zbilja  je ogromno.
I upravo kao što su svjetski poznati Dumasovi mušketiri –Athos, Porthos i Aramis- prepoznatljivi po svojim principima, stavu, borbi za istinu i pravdu, i sjajnoj sposobnosti rukovanja mačem, tako su i Zvonimir Čilić, Srećko Stipović i Željko Kocaj bez ikakve dileme dokazali kako su ljudi, koji prije svega, drže do svojih stavova i zbog toga su puno puta bili i u vrlo teškim životnim situacijama, ali nikada nisu odustajali od svojih novinarskih principa. No, ta njihova sposobnost da rukuju perom kao mušketiri mačem je, za sve one koji prate njihov rad, fantastična.
 
Sam sastanak se, sasvim očekivano, zbio u caffe Kaktusu; rekao bih utvrdi ovih viteških mušketira, prvenstveno Zvonimira Čilića kojeg i nije potrebno zvati na telefon; jednostavno dođete u Kaktus i Zvone, taj novinarski brend središnje Bosne, uvijek je tu. (nadam se da neće zamjeriti na ovome ☺ )
Kako inače biva, to je trebala biti lagana kavica uz ugodan razgovor (ili obrnuto), ali Srećko je predložio opušteniju verziju na koju nitko nije imao prigovora. Tako je razgovor krenuo uz šljivovicu i jabukovaču što je rezultiralo  i pojedinim izjavama koje možda i nisu predvidjeli, ali odmah u startu su bili upozoreni da sve ide na papir.
Kako i dolikuje,  krenut ću od profesora , a to je Zvonimir Čilić. Inače, po zanimanju  socijalni radnik, prvi svoj tekst je napisao za Sportske Novosti- 1965.godine. Zvone je inače prepoznatljiv po svojim specifičnim tekstovima i izvještajima sa sportskih događanja, prije svega nogometnih utakmica, a napisao je toliko toga o svome NK Vitez . Upravo su on i Željko uradili monografiju 66 godina NK Vitez koja je objavljena 2013. godine. To je sigurno jedna od najsveobuhvatnijih monografija o jednom nogometnom klubu na našim prostorima.
 Pisao je i za Vjesnik, Slobodnu Dalmaciju, a od 2008.godine piše za Večernji list. Surađivao je i s tjednicima Direkt i Horizont iz Mostara, s radiopostajom Mir Međugorje te Hrvatskim radijom iz Geelonga u Australiji, bio dopisnik Hina-e, Hrvatskog radija, dugogodišnji suradnik radija Herceg-Bosne, i trenutno ostvaruje suradnju s lokalnim portalom grada Viteza- Vitez.info.
15 godina je skupa sa Željkom Kocajem izdavao Lašvanski ljetopis, projekt pomoću kojeg je dio povijesti Lašvanske doline ostao zapisan. U nedostatku financijskih sredstava ovaj projekt je, nažalost, ugašen.
Mnogo puta je svoje političke tekstove morao braniti i na sudu, ali nije nikada odustao od njih, nikada se nije promijenio, uvijek je pisao na način koji je smatrao ispravnim. Iza sebe ima knjigu Ljudi  i vrijeme  u kojoj je dokumentirao većinu svojih novinskih članaka, a ono najbitnije, sa svojom suprugom Ankicom, prosvjetnom djelatnicom, odgojio je prekrasne dvije kćerke, Đurđicu koja je doktorirala hrvatski i poljski jezik te Lidiju- prof. Psihologije i magistar na medicinskom fakultetu.
Zvonimir Čilić je istinska novinarska institucija središnje Bosne i njegov životni put i kilometri napisanog teksta doista su nevjerojatna priča koja bi bilo gdje u svijetu bila vrijedna  ekranizacije. Međutim, najbitnije je naglasiti kako je to nadasve principijelna osoba koja svoje osjećaja izražava kroz pisanu riječ i zbog čega  je puno puta platio visoku cijenu, ali kako i sam kaže- nije zažalio. Za kraj je ukratko i opisao svoj odnos sa kolegama:
 
 
                                 ZVONIMIR ČILIĆ
 
Možda bi odgovor na ovo pitanje mogao „stati“ u jednu rečenicu i biti dovoljno jasan i konkretan. Naime, nas trojica već skoro 30 godina radimo zajedno na brojnim projektima – kronologijama, publikacijama, lašvanskim ljetopisima…, bez zastoja i bez ijednog  ozbiljnijeg nesporazum. Stoga, rad na našem zadnjem projektu, Monografiji – Vitez, grad i općina, za nas je bio jedan rutinski posao, nastavak naše dobre dugogodišnje suradnje iako smo u mnogo čemu različiti – po godinama starosti, karakterima, afinitetima ka ovoj ili onoj tematici. No, možda upravo ta naša međusobna različitost u zajedničkom radu, čini nas uspješnim, ako to nije neskromno reći.
Mi ni pojedinačno ni zajedno nismo neko „mirisno cvijeće“, znamo mi ući u nesporazume, imati različita gledanja na određena pitanja, „nametati“ svoje stajalište ili pogled na određenu situaciju, događaj.., no uvijek i brzo nađemo „zajednički jezik“, najbolje ili ponekad kompromisno rješenje. Znamo raditi satima kad nas vrijeme „stisne“, ali kada „stiskanje“ popusti odemo na piće, ručak…, nađemo mi vremena za međusobne tračeve, uvijek, „tajno“, dvojica protiv jednog. Stipović i ja kažemo za Kocaja da „brzo svata , a još brže zaboravlja“, ali nađemo mi za to opravdanje u njegovoj zaljubljenosti u suprugu Zdenku ili, ne daj Bože, u neku drugu. Njih dvojica za mene, saznam ja, kažu da sam tvrdoglav ko „magarac“, kažu, pa on navija za Hajduk, da sam svađalica... Ni Stipović ne ostaje pošteđen kada smo Kocaj i ja zajedno… Ali zajednički rad, međusobna „izvaganost“  u raznim situacijama, prilikama, jači su od svih nesporazuma kojih je bilo, ima ih i bit će ih.
 
 
Drugi mušketir od trojice viteških velikana s perom, ali i kamerom u rukama, je Srećko Stipović. Diplomirao je žurnalistiku na FPN Veljko Vlahović u Sarajevu 1987.godine, ali se novinarstvom kreće baviti i ranije, čak od 1981. Ono što je vrlo zanimljivo, to je činjenica da se radi o jednom od prvih diplomiranih novinara u Vitezu.
Radio je u Jutarnjem listu Zagreb, Večernjem listu i Slobodnoj Dalmaciji kao novinar i fotoreporter. Nadalje, surađivao je sa foto agencijom Pixsell, a svojim fotografijama obogatio je mnoge knjige, časopise i monografije. Štoviše, svoje TV priloge sam snima i montira. Hvale vrijedno je spomenuti da je dosada snimio pet polusatnih dokumentarnih filmova, a s RSE (Radio Slobodna Evropa)  je započeo suradnju 2003. godine.
Srećko je svoje novinarsko znanje nadopunio i sjajnim projektima, tako pokazujući da posjeduje i odlične organizacijske sposobnosti. Jedan od njegovih najbitnijih projekata su novine Profil;  čiji je glavni i odgovorni urednik, a ono po čemu ga možemo izdvojiti je njegov Youtube kanal koji danas broji skoro 8000 pretplatnika što je za današnje uvjete i sredinu u kojoj to radi naprosto fantastično. Svojim perom i kamerom uvijek se trudio zabilježiti obične ljudske priče koje su uglavnom zanemarene u medijskom prostoru opterećenom drugim „bitnijim“ temama.
Nadalje, još prije rata uradio je 8 brojeva Lašvanskog glasnika sa ostalom dvojicom kolega, dok je 9. broj zbog ratnih zbivanja ostao u tisku, a zajedno su tada kreirali i program, tada aktualni, radio i televizija Vitez. A o njima može reći sljedeće:
 
 
                     SREĆKO STIPOVIĆ
 
Kada je riječ o mojim prijateljima Zvonki i Željku dobro se poznajemo jer smo zajedno rat proveli u press službi HVO-a u Vitezu.Kada je bilo i najteže znali smo ohrabrivati jedan drugoga i to prijateljstvo se nastavilo i kroz poslove. Jedno vrijeme sa Željkom sam radio više projekata, a najsmješnije je bilo kada smo za Profil radili reportažu i stigli u Ljubljanu kod našeg zemljaka Ive Garića, čovjeka koji je svim umirovljenicima Viteza pred rat podijelio dvije mirovine iz svoga džepa odnosno svoje firme koja je vrlo uspješna u Ljubljani. Našli smo Ivinu poslovnu zgradu, ali kada smo došli u garaži rampa, a mi nemamo pojma kako je otvoriti, odnosno podići.Jadno smo se osjećali obilazeći oko nje jedno desetak minuta sve dok nas nije opazio jedan radnik i daljinskim upravljačem podignuo rampu da se možemo parkirati u garažu.Toliko nas je rat bio unazadio da nismo ni znali da se rampe otvaraju daljinskim upravljačem.Bilo je i lijepih trenutaka jer u ovom poslu uvijek ste na nekom događaju.Mi smo se trudili da pratimo one ljepše gdje ima muzike, dobre kapljice, vrhunskih delicija.Neću reći i lijepih dama jer će me žena dobro nagrditi.

 
Sa suprugom Milkom, diplomiranom socijalnom radnicom,  ponosni je roditelj kćerke Jelene, koja je donekle odlučila krenuti očevim stopama i tako završila PR i odnose s javnošću u Zagrebu i Pamploni, te sina Miroslava, koji je diplomirao PR i Global business planiranje u Dubrovniku i Grazu.

 
Lagano dolazimo i do trećeg viteškog mušketira koji je po zanimanju  ekonomista. No, njegov nevjerojatan dar za riječ nije ostao skriven iza brojki. Naprotiv, toliko je očit da nije mogao ostati zatomljen. Imenom Željko Kocaj, rođen u Sarajevu, odrastao u Vitezu, diplomirao je ekonomiju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1983.godine.
Dosad je objavio 10 knjiga proze, a neke od njih su Neke godine (1995.), Ranjeni labud (1997.), Requiem za Bosnu (2001.), Buka, bijes i autobus (2011.), te eseje, oglede i reagiranja u knjizi Što je pisac htio reći (2009.), kazališni tekst Bosanski tarot i Lanac sreće (2014.) kao i zbirku poezije Rumba za Zdenku K. (2016.), a zadnja deseta knjiga nosi zanimljiv naslov Ubojstvo u Busovači koju ovih dana promovira u gradovima središnje Bosne. Može se pohvaliti nagradom Ranko Marinković zagrebačkog Večernjeg lista (2004.god) za priču Buka, bijes i autobus.
Pored književnosti bavi se novinarstvom i izdavaštvom, urednik je većeg broja različitih publikacija, knjiga i časopisa. Lašvanski ljetopis, koji je ranije spomenut, nosi njegov veliki pečat i prava je šteta što je ugašen.
Naime, mnogo ljudi je upoznato s pjesmama Pjesma sinu i Zemljo naših pradjedova u izvedbi glazbenika Ive Jandrića, ali ono što malo njih zna je, da je tekst pjesama, kojima se posebice vitežani ponose i koje uvijek rado slušaju i pjevaju, napisao baš on- treći mušketir. Za svoje kolege imao je što reći:
 
 
                                      ŽELJKO KOCAJ
 
Zvonimir Čilić - Kao novinar vrlo hrabar i spreman se beskompromisno hvatati u koštac s često neugodnim temama, s izraženim osjećajem za hrvatsko nacionalno pitanje, ali profesionalan i izrazito vrijedan novinar. Eksplozivan, ali prihvaća sugestije, pouzdan i ne kasni na sastanke. U strahu od novih medija, ali ih silom prilika ipak savladava uz sve poteškoće čovjeka u najboljim godinama.
Srećko Stipović - Diplomirani novinar bogatog novinarskog iskustva, inteligentan i sklon obrađivanju tema koje su na neki način „pomjerene“, naizgled svakodnevne, ali vrlo životne i neobične. Prošao je sve faze novinarskog zanata s izrazitim nervom za senzacionalističko. I danas je prisutan u svim medijima, u zadnje vrijeme osobito u video produkciji. Brzo uči, samostalan i samopouzdan.   
 
Željko, sa suprugom Zdenkom koja je po zanimanju ekonomski tehničar, otac je dvoje djece, Ivana koji je magistrirao Zaštitu okoliša,  i Marije, studentice 4. godine psihologije.
 
 
I tako su se sva trojica uhvatila posla i napravila sjajnu monografiju općine Vitez: Vitez grad i općina - nastavak monografije Volim Vitez koja je doživjela 3 izdanja, a pod pokroviteljstvom HKD Napredak, knjiga je ugledala svjetlo dana. Monografija je podijeljena u cjeline. Prva od njih opisuje povijest mjesta- od utjecaja Rimljana, preko Turaka i Austro-ugarske do danas, geografski položaj i klimu.
Zatim suvremeno doba koje obuhvaća vremenski period od 1990.te do danas gdje, ipak, PC-96 dominira u smislu utjecaja koji ima na svakodnevni život građana.
Nadalje, u cjelini koja govori o resursima obrađuje se tematika o prirodnim dobrima, vodi, poljoprivredi  i turizmu te svom potencijalu koje ovi resursi posjeduju.
Peta cjelina opisuje društveni život općine kroz lov, planinarenja do uživanja u popularnim ugostiteljskim objektima.
Slijedi uvid u vjerski život Viteza gdje autori čitatelje upoznaju sa aktivnim djelovanjem Župe sv. Juraja te Medžlise IZ-e u Vitezu.
Za kraj, autori su se potrudili informirati čitatelje o školstvu i obrazovnom sustavu općine.
Vitez, grad i općina je monografija u punom značenju te riječi; pravi istraživački rad u kojemu su autori pomno i detaljno obradili dostupnu dokumentaciju. Ovdje bih još napomenuo da su i mnogi drugi rado sudjelovali u ovom projektu. Veliki značaj njihovog sudjelovanja može se vidjeti kroz riječi Srećka Stipovića:
 
Za razliku od prethodnih knjiga koje smo radili, ovoga puta odlučio sam pozvati mlade kolege fotografe, profesionalce i amatere da svojim radovima obogate monografiju Vitez, grad i općina. Posebno je zanimljivo da nitko od njih nije tražio nikakvu naknadu (honorar) za svoje fotke.Pojedinci su bili zadovoljni samo time što će im se ime spomenuti u impressumu monografije. Bilo je tu krasnih fotografija Viteza urađenih dronom, ali i bez njega.Dobili smo čak i fotografije od jednog studenta fotografije iz Žepča. Riječ je o Ivanu Čuriću, vrsnom fotografu. Pored mene, Zvone i Željka, svoje fotografije za monografiju dali su i Alojz Mlakić, Bojan Strukar, Branko Bošnjak,Robert Matijanić, Ivan Čurić,Mario Šapina, Filip Šarić i Siniša Skenderija. Smatram da dolazi vrijeme mlađih novinara i fotografa, a mi stariji možemo im biti neka potpora i dati poneki savjet ako ga zatraže.

 
Sve u svemu, monografija je okupila grupu zaljubljenika u fotografiju, pisanje i istraživački rad. Stilski vrlo privlačna, jezikom lako čitljiva, znatiželjnima informativna, uporedo prevedena i na sveprisutni engleski jezik- podsjeća na trenutke i na kvalitetan turistički promo materijal za sve koji žele bolje upoznati sve čari grada i njegovih stanovnika. 
 
 
                            VITEZ, GRAD I OPĆINA
 
Činjenica je da su stoljećima prije narodi prolazili ovim krajem, neki nečujno, tiho; drugi pak bučno ostavivši mnoštvo tragova iza sebe- da ne nestanu neprimjetno. Neka se zna da je života bilo,  da su oni bili face, osvajači ili samo putnici namjernici. Ostavili su uspomene na sebe, na vlastiti način života, svakodnevnicu. I ostavili su ime, ime po kojem će Vitežani poznavati svoj grad.
Prolazivši kroz mjesto, tada livade i možda po koje jednostavno naselje, puno zelenila, vode i brda uzvikivali su: VITA EST. Kronike toga života odlučio je napisati jedan trio kojeg veže ista ljubav prema gradu i pisanom izražavanju. Iako nestručan napisati osvrt na ovo djelo, kao i na rad trojice velikih ljudi, pokušao sam svejedno pobuditi želju u ljudima da upoznaju vlastitu regiju i velikane te iste regije kroz ovaj rad, i iznenade se.
 
 
 
 
/pogled na sredisnju bosnu/
 

 

IMPRESSUM

Udruga za humani i održivi razvoj Klik
Web portal Travnički vjesnik

Email: info@travnicki.ba
Web: www.travnicki.ba

 

 

Web & CMS podrška