.

Tradicionalno i ove godine već 8. po redu “Noćno pješačenje”u organizaciji HPD “Vitez” organizirano je u subotu navečer kada je s Gradskog trga u Vitezu u 18 sati krenulo nešto više od 400 sudionika na put dug 15 kilometara, s visinskom razlikom (Vitez – Zabrđe) od 750 metara.

U moru apsurda kada je riječ o državnoj administraciji, jedna od najbizarnijih stvari posljednjih dana dolazi iz Novog Travnika.

Nakon Viteških mušketira i jedne malo dulje pauze ponovno smo pronašli inspiraciju u gradu u kojem je uistinu teško odabrati samo jednu temu o kojoj bi se pisalo. Jajce je srce Bosne, njena povijest u malom i, doista, teško je pojmiti važnost ovoga grada u kontekstu svih događanja koja su se odvijala ne samo na području Bosne i Hercegovine nego i puno šire, na području gotovo čitave regije.
Tko nije posjetio Jajce, obišao stoljetnu tvrđavu koja odiše velebnošću i duhom prošlih vremena, vidio jezero, upijao moć vodopada, istražio muzeje i niz drugih nevjerojatnih spomenika kulture teško da može upoznati ove turbulentne krajeve na kojima su se odigrale kako lijepe i značajne tako i strašne stvari. Dakako, jedna činjenica ne smije se zanemariti; i spomenike, i tvrđave, i vjerske objekte, i dobre, i loše stvari uvijek je ljudska ruka stvarala i tako ostavljala generacijama poslije u naslijeđe, a na tim generacijama je bilo da sačuvaju ono što je dobro, a ne ponove ono loše.
 
Ovaj grad je kroz epohe stekao mnoge nazive. Onaj najuvriježeniji je do dana današnjega ostao kraljevski grad, grad u kojemu su stolovali bosanski kraljevi, a u kojemu je stolovao i život okončao bosanski kralj Stjepan Tomašević. 
 
Naravno, vrlo često se susreće i naziv Plivski grad. Doista, upravo je vodopad na Plivi prirodni fenomen te pored kraljevske tvrđave i zaštitni znak Jajca.
 
Mnogi će za Jajce reći da je to jedan opčinjavajući muzej pod vedrim nebom – grad muzej, što je uistinu prikladan naziv s obzirom na broj kulturnih spomenika u samom gradu i okolici ( 29 nacionalnih spomenika), kao i na činjenicu da je kompletan grad bio kandidat za proglašenje svjetske baštine UNESCO-a, ali nažalost još uvijek to nije.
No, isto tako, Jajce je i grad AVNOJ-a, grad u kojem je nastajala bivša SFR Jugoslavija što definitivno mnogo pridonosi u shvaćanju povijesne vrijednosti ovoga grada.
 
Jajce je jednako poznato i po svetištu svetog Ivana Krstitelja, u narodu poznatijeg kao sv.Ivo, u Podmilačju. Moćna predaja o iscjeliteljskim moćima sv. Ive Podmilačkoga pribavila je, još krajem prošloga stoljeća, ovomu svetištu i epitet bosanskoga Lourdesa. Samo u razdoblju od 1959. do 1973. zabilježena su 42 slučaja ozdravljenja. Ipak, mnoga izlječenja nisu zabilježena iako se o njima u narodu govori.
Na kraju, posebnu milinu izaziva naziv koji se Jajcu pridodao u periodu iza 1945.godine, a prof. Dubravko Lovrenović ga u Fotomonografiji Jajca iz 2007. spominje, a to je kontinentalni Dubrovnik. Naravno, paralela ide sa gradom koji je također grad muzej, nažalost ne i s brojem turista koji pohode zbog toga Dubrovnik, mada kažu da broj posjetitelja raste jako brzo iz godine u godinu, ali opet na kome je krivica što ovakav jedan grad nije pretvoren u svjetsko turističko odredište.
Uvesti temu je uvijek najzahtjevniji zadatak, a kada pišete o Jajcu, jer toliko je toga za vidjeti i pročitati o ovom predivnom srednjobosanskom gradu koji se nalazi u srcu Bosne, to je još zahtjevnije.
 
Kada se želi zabilježiti povijest grada onda uvijek postoje i osobe koje su na poseban način vezane uz grad, koje životni vijek nesebično posvete promatranju, zapisivanju, na koncu i očuvanju uspomena na svakodnevnicu mjesta te na taj način ostave vrijednu kroniku budućim naraštajima. Takva osoba, koja je više od polovice svoga života posvetila istraživanju, sakupljanju i očuvanju prebogate povijesti svoga grada, je i Tvrtko Zrile- hodajuća enciklopedija: možda ga možemo nazvati i jajačka Wikipedia. 
O Tvrtku Zriletu već su pisali mnogi mediji, ali ruku na srce, teško je zamisliti blog o središnjoj Bosni, a ne napisati priču o ovome kroničaru kraljevskog grada u srcu Bosne. Budući da dosada nisam imao čast gospodina osobno poznavati, netko je morao biti joker zovi- posrednik. Tu su uskočili Miro i Jozo i ovim putem im zahvaljujem. 
 
Ugodna kava u hotelu Turist u Jajcu počela je ranim jutrom. Dočekao me je Miro, a Tvrtko nam se ubrzo pridružio. Pristupio mi je riječima: Sve se vrtka oko Tvrtka!, a u Jajcu to je zaista tako.
 
Tvrtko, rođeni Jajčanin; rođen je 1943.godine, višu pedagošku školu-  smjer kemija-OTO-fizika, završio je u Beogradu. Jedno kratko vrijeme stjecao je iskustvo kao nastavnik, međutim, svoj poziv je pronašao u drugoj branši- turizmu i kulturi. Još kao srednjoškolac počeo je uranjati u ponekada nedokučivi svijet povijesti. Proučavanjem povijesti Jajca uspio je prikupiti mnogo etnografskih predmeta, knjiga, dokumenata, članaka, razglednica, fotografija, numizmatičkih izložaka koji se nalaze u njegovom posjedu. No i velik dio prikupljenih predmeta, čak 1000 njih, se nalazi u Etnografskom muzeju grada Jajca.
 
 
Bio je dopisnik Večernjeg lista oko 15 godina, povremeno je pisao za tabloid AS i Oslobođenje, dok posljednjih godina piše za Župni Vjesnik i Glas Jajca. U mnoštvu izložbi fotografija, koje je postavljao od Mostara, Sarajeva, Palsboda, Zagreba; izdvaja onu Jajce u doba Nikole Šopa koja je trajno izložena u kući velikog pjesnika te izložbu pod nazivom Kulturno-povijesno naslijeđe Jajca. Povodom kandidature Jajca a listu UNESCO-a postavio je i izložbu fotografija Jajca u Parizu 2007.godine. Doprinio je i izradi mnogih monografija Jajca, bilo tekstom bilo fotografijom, a i sam je autor monografije Jajca, mnogih razglednica (snimio je i izdao prve razglednice Jajca i Dobretića poslije rata u razdoblju od 1992.-1995.), turističkih vodiča i karata grada te održao predavanja na teme turističkih mogućnosti i potencijala grada Jajca. 
Zapravo, teško je bilo izdvojiti sve ono što mi je Tvrtko ispričao. Tu je materijala za desetke teksova, no, dvije stvari su posebno zaokupile moju pažnju: Njegov prvi aparat-jer Tvrtko fotografira duže od 50 godina i u tom periodu je napravio preko 100 000 fotografija. Razlog je što danas u vrijeme digitalne tehnologije to je relativno brz i jeftin proces, međutim, kao što znamo Tvrtko je još kao gimnazijalac krenuo fotografirati kada su uvjeti bili zahtjevniji nego danas. Prve detalje je zamrzavao sa SMENOM, cijenom pristupačnim fotoaparatom ruske proizvodnje u razdoblju od 1953.-1991. godine, što je vjerojatno teško zamislivo današnjoj generaciji zaljubljenika u fotografiju, a ta ista SMENA se i dan danas nalazi u Tvrtkovom vlasništvu. Nametnulo se pitanje: Što je potrebno za dobru fotografiju? A odgovor je bio sljedeći:

Fotografiranje je, prije svega, strast,a u ovom vremenu i svakodnevna potreba. Za kvalitetno fotografiranje, pored dobre opreme, potrebno je zanatsko (tehničko) umijeće i određena umjetnička sklonost. Potrebna je i fizička kondicija jer treba doći na vrlo nepristupačna (opasna) mjesta. Laičko  je mišljenje da je najbolje fotografirati kad je sunčan dan, međutim, ako hoćete napraviti dobru fotografijiu to se radi ujutro, poslije podne, kad je kiša, snijeg, magla.
 
 
A drugo, jedan od motiva njegovih fotografija i legenda koja se veže uz isti,  su plivske vodenice ili plivski mlinčići kako ih od milja vole zvati.
Nedaleko od grada Jajca, između Velikog i Malog Plivskog jezera, na sedrenoj barijeri izgrađene su plivske vodenice ili popularni mlinčići.  Vodenice – sojenice pokrivene šindrom izgrađene od hrastova drveta prije više stotina godina su pravljene bez tavana, prozora i dimnjaka. Tu su stoljećima ljudi iz okolnih sela na konjima donosili pune vreće žita i pšenice koje su mljeli u vodenicama koje se spominju i za vrijeme osmanskog i austro-ugarskog carstva. Ranije ih je bilo nekoliko desetina, a danas ih je ostalo oko 20.  Bile su u vlasništu obitelji te se u njima prerađivalo po 100 kg kukuruza. Zanimljivo je da ova usluga nije plaćana novcem nego se uzimala 1/10 dobivenog brašna koju su zvali ušur.
Tvrtko je ispričao i jako zanimljivu legendu vezanu uz vodenice, koja je nadahnula i velikog Nikolu Šopa u njegovom stvaralaštvu- još jednog velikana ovoga grada. 
 
Legenda govori o vilama jezerkinjama i kaže da su u bistroj vodi Plive obitavale vile jezerkinje: prekrasne i razdragane su bile. Spazio ih tada jedan mlinar, zaljubio se u jednu od njih i jednoga dana skočio u bistru Plivu kako bi se pridružio vili koja ga je opčinila. Tog mlinara ne pronađoše nikada, ali nit su mu pravili sprovoda nit su mu pravili osmrtnice, znali su da je on negdje sa svojom vilom i da će zauvijek biti sretan dok god teče Pliva čista i bistra. Lijepo je prenositi ovakvu legendu s koljena na koljeno, koja kao da je izašla iz pera H.C.Andersena.
 
 
Uistinu, pogled na mlinčiće, kao i na svaki djelić ovoga nevjerojatnog grada ostavit će svakog bez daha, pogotovo one koji bolje upoznaju i svu bogatu povijest mjesta. Tako je i sa glavnim junakom naše priče, Tvrtkom. Njegovo bogato životno iskustvo, ogromno znanje i doprinos nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Svoj životni vijek provodi slikajući i pišući o rodnome gradu, s ljubavlju i žarom dokumentirao je mnoge događaje, krajolike, spomenike, ljude. Vidjevši svu strast Tvrtkovu prema povijesti želio sam saznati nešto više o stećcima koje je istraživao sa suprugom Šeherzadom. Stoga je Tvrtko rado mi udovoljio davši izdašan odgovor: 

Stećci su srednjovjekovni kameni nadgrobni spomenici naših predaka, godinama neistraživani i  obavijeni velom tajni. Godine 1988. na području Općine Jajce registrirano je 9 nekropola sa 146  stećaka. Zahvaljujući pokojnom prof.dr. Dubravku Lovrenoviću godine 2013. pokrenut je Pilot projekt evidentiranja stećaka za područje Jajca, Zenice i Ključa. Rezultati su pokazali da na području općina Zenica i Ključ ima znatno manje stećaka nego što ih je evidentirano, dok je na području Općine Jajce evidentirano 36 nekropola sa oko 500 stećaka, što je znatno veći broj nego 1988. godine. Najpoznatiji stećak u Jajcu je grob posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, koji se nalazi na padinama Huma, nekoliko stotina metara od čuvenog vodopada u Jajcu.
 
Ja sam u tom projektu imao zadatak  da evidentiram sve nekropole na području Jajca .Zajedno sa suprugom Šeherzadom, koja mi je pomogla u evidentiranju podataka, obišao sam 61 naseljeno mjesto, raspoređeno u 27 mjesnih zajednica Općine Jajce.
Nakon toga, arheolog mr.Edin Bujak sa studentima obišao je identificirane nekropole i stećke i srtučno ih obradio.
Mještani smatraju da stećci imaju ljekovita svojstva i za ljude i za životinje. Ukorijenjeno je mišljenje da stećke ne treba dirati jer svakog tko oskrnavi stećak čeka neko zlo: prijete mu vremenske nepogode, neće mu roditi ljetina, neće mu se raznmožavati stoka, neće imati muškog potomka, umrijet će mu netko od obitelji i sl.
 
Čovjek je to i osoba koja zaslužuje da se  malo više priča i piše o njegovom neiscrpnom i vrijednom radu koji će ostaviti budućim generacijama. 
 
Kada se osvrnem na samu ideju bloga, upravo je Tvrtko Zrile osoba koja daje pečat samom konceptu bloga; jer toliko pozitivnih i dobrih stvari je uradio i uradit će za svoj grad, a tako malo toga se zna o njemu. Do neke nove priče, pokušajmo učinit samo dio onoga što Tvrtko svakodnevno čini za svoj grad.
 
 
Naposljetku,  kažu da slika govori više od tisuću riječi; zbilja, ponekada je iznimno teško u moru riječi iznaći onu pravu kako bismo opisali doživljaj ljepote viđenoga. Zato su ljudi pronašli drugi način- hvatanje trenutka, detalja. Jedan trenutak uhvaćen na kameri priča cijelu jednu priču, svakome suptilnom promatraču pojedinačno. Zašto je tomu tako? Zato što dubina plivske vode u nekome budi melankoliju, u drugome pobuđuje poriv za mističnim, u nekome vodenice bude smiraj, u drugome pak želju da otputuje u povijest. Kako god, taj užitak mnogim naraštajima i ljubiteljima dobre fotografije, a posebno svima koji kraljevski grad nose u srcu, pruža Tvrtko Zrile, član Eko Plive, Skupštine Turističke zajednice KSB, Jajačkog akademskog kluba i niza drugih udruga, koji je aktivan turistički vodič,  velikan Jajca u modernom vremenu. Vjerujem kako je jedan od njegovih ponajvećih uspjeha i hvalevrijedan čin prikupljanje raznih predmeta ogromne povijesne važnosti te davanje istih Etnografskom muzeju. Trenutno završava Kroniku Jajca u kojoj će biti ni više ni manje nego zavidnih 3 000 podataka o tome gradu, a želja mu je nabavka novog fotoaparata u čiju je svrhu teška srca stavio oglas za prodaju starih i novih knjiga s tematikom Jajca.
 
 
 
 
/pogled na sredisnju bosnu/
  

Ministar zdravstva Srednjobosanske županije Nikola Grubešić izjavio je kako je županijska Vlada, u protekle tri godine, izdvojila gotovo 700.000 maraka za zadržavanje mladog medicinskog kadra, prvenstveno doktora medicine i stomatologije.

Grubešić je novinarima u Travniku rekao kako Vlada nastavlja s ovom praksom te da godišnje za bruto plaću jednog doktora medicine i stomatologije, iz proračuna izdvaja 20.000 maraka, javlja Fena. 

- To je poticaj domovima zdravlja i bolnicama da odmah, nakon završenog fakulteta, prime mlade doktore u stalni radni odnos te da isplate bruto plaće. Svjesni smo da sa 20.000 maraka neće pokriti cijeli trošak bruto plaće, ali je to, ipak, značajna potpora - kazao je Grubešić.

Na pitanje novinara je li u SBŽ-u i dalje prisutan trend odlaska medicinskih kadrova, Grubešić je istaknuo kako ne postoji institucija koja o tome vodi službenu evidenciju, ali da su javne zdravstvene ustanove, prije nekoliko mjeseci, dostavile informaciju o šest-sedam doktora medicine koji su napustili SBŽ.

Naglasio je kako nema informaciju jesu li se oni zaposlili u BiH ili u inozemstvu, dodavši kako je protekli javni natječaj za prijem volontera pokazao kako, osim doktora medicine, SBŽ-u nedostaje i inženjerski kadar


 

/vecernji.ba/

„Bosna je natopljena hrvatskim suzama, ali moramo znati, da samo Božji put, put oprosta, pomirenja i nade, može biti put hrvatskog naroda“, ovim je riječima fra Velimir Bavrka počeo današnju propovijed na svetom misnom slavlju u čast poginulih hrvatskih civila i branitelja u Križančevu selu nadomak Viteza.

U nedjelju, 17. prosinca 2017. godine blagoslovljen je spomenik svim poginulim braniteljima Nević Polja, naselja u općini Novi Travnik koje pripada župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Docu.

Povodom nadolazećih Božićnih i Novogodišnji blagdana aktualizira se problematika nedozvoljene trgovine i upotrebe pirotehničkih sredstava na javnim mjestima, što u nekim slučajevima može izazvati uznemirenje građana ili čak ugroziti njihovu sigurnost.

Službenici policije će u ovom razdoblju, u cilju prevencije ovakvih negativnih pojava, vršiti obilaske osnovnih i srednjih škola na području SBK-a, gdje će upoznavati učenike o zakonskim propisima kojima se regulira korištenje pirotehničkih sredstava, kao i o mogućim posljedicama koje se mogu izazvati prilikom upotrebe takvih sredstava.

Pored preventivnih mjera i radnji, shodno Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira SBK-a, službenici policije će poduzimati aktivnosti na sankcioniranju osoba koje na javnom mjestu prodaju pirotehnička sredstva ili koriste takva sredstva na mjestima i na način na koji se izaziva uznemirenost građana, kao i osobe koje prirede bakljadu, vatromet ili sličnu priredbu bez propisane najave ili mimo zabrane mjerodavnog tijela ili ne poduzmu mjere osiguranja koje su dužne poduzeti. Novčane kazne za ovakve prekršaje kreću se u iznosu od 200 do 1.000 KM, a predmeti kojim je prekršaj počinjen bit će oduzeti.

 

 

/drukciji.ba/

Naravno, petak je dan kada izlazi novi tekst, a ovaj put to je zaista bio izazov druge dimenzije, vjerojatno najveći do sada. Imam potrebu naglasiti kako je postojalo dosta dileme, čak se javila i blaga trema oko ovoga teksta jer evo odlučio sam pisati o ljudima koji su, u svojih 50 godina bavljenja ovim poslom, napisali toliko toga. I hajde ti sada piši o piscima, a da oni kažu: Dovoljno dobro! To su stručni novinari, književnici, pisci,  koji su svojim trudom i zalaganjem zadužili prostor središnje Bosne.
 
Povod priče je bilo novo izdanje monografije općine Vitez pod nazivom Vitez, grad i općina, koja izlazi ovih dana i čiji je prvi primjerak završio u mojim rukama, na što sam ponosan. No, kako bi došli do ovoga fantastičnog projekta, trojica vitezova grada Viteza je moralo proći kroz trnovit put pri skupljanju stručne literature kao i, kasnije, u istraživanju iste. Spomenuo bih da je nevjerojatna činjenica da tri vrhunska pisca i novinara dolaze iz jednog grada, s obzirom da je to mali grad u kojemu novinar i pisac nije baš traženo zanimanje.
 
Razmišljao sam kako ih predstaviti. Prije svega, moje poznanstvo s njima broji se u godinama, uistinu dugo, i već smo puno toga skupa radili, ali ipak poštovanje koje postoji prema ovoj trojici viteških mušketira, koji umjesto mača drže pero, zbilja  je ogromno.
I upravo kao što su svjetski poznati Dumasovi mušketiri –Athos, Porthos i Aramis- prepoznatljivi po svojim principima, stavu, borbi za istinu i pravdu, i sjajnoj sposobnosti rukovanja mačem, tako su i Zvonimir Čilić, Srećko Stipović i Željko Kocaj bez ikakve dileme dokazali kako su ljudi, koji prije svega, drže do svojih stavova i zbog toga su puno puta bili i u vrlo teškim životnim situacijama, ali nikada nisu odustajali od svojih novinarskih principa. No, ta njihova sposobnost da rukuju perom kao mušketiri mačem je, za sve one koji prate njihov rad, fantastična.
 
Sam sastanak se, sasvim očekivano, zbio u caffe Kaktusu; rekao bih utvrdi ovih viteških mušketira, prvenstveno Zvonimira Čilića kojeg i nije potrebno zvati na telefon; jednostavno dođete u Kaktus i Zvone, taj novinarski brend središnje Bosne, uvijek je tu. (nadam se da neće zamjeriti na ovome ☺ )
Kako inače biva, to je trebala biti lagana kavica uz ugodan razgovor (ili obrnuto), ali Srećko je predložio opušteniju verziju na koju nitko nije imao prigovora. Tako je razgovor krenuo uz šljivovicu i jabukovaču što je rezultiralo  i pojedinim izjavama koje možda i nisu predvidjeli, ali odmah u startu su bili upozoreni da sve ide na papir.
Kako i dolikuje,  krenut ću od profesora , a to je Zvonimir Čilić. Inače, po zanimanju  socijalni radnik, prvi svoj tekst je napisao za Sportske Novosti- 1965.godine. Zvone je inače prepoznatljiv po svojim specifičnim tekstovima i izvještajima sa sportskih događanja, prije svega nogometnih utakmica, a napisao je toliko toga o svome NK Vitez . Upravo su on i Željko uradili monografiju 66 godina NK Vitez koja je objavljena 2013. godine. To je sigurno jedna od najsveobuhvatnijih monografija o jednom nogometnom klubu na našim prostorima.
 Pisao je i za Vjesnik, Slobodnu Dalmaciju, a od 2008.godine piše za Večernji list. Surađivao je i s tjednicima Direkt i Horizont iz Mostara, s radiopostajom Mir Međugorje te Hrvatskim radijom iz Geelonga u Australiji, bio dopisnik Hina-e, Hrvatskog radija, dugogodišnji suradnik radija Herceg-Bosne, i trenutno ostvaruje suradnju s lokalnim portalom grada Viteza- Vitez.info.
15 godina je skupa sa Željkom Kocajem izdavao Lašvanski ljetopis, projekt pomoću kojeg je dio povijesti Lašvanske doline ostao zapisan. U nedostatku financijskih sredstava ovaj projekt je, nažalost, ugašen.
Mnogo puta je svoje političke tekstove morao braniti i na sudu, ali nije nikada odustao od njih, nikada se nije promijenio, uvijek je pisao na način koji je smatrao ispravnim. Iza sebe ima knjigu Ljudi  i vrijeme  u kojoj je dokumentirao većinu svojih novinskih članaka, a ono najbitnije, sa svojom suprugom Ankicom, prosvjetnom djelatnicom, odgojio je prekrasne dvije kćerke, Đurđicu koja je doktorirala hrvatski i poljski jezik te Lidiju- prof. Psihologije i magistar na medicinskom fakultetu.
Zvonimir Čilić je istinska novinarska institucija središnje Bosne i njegov životni put i kilometri napisanog teksta doista su nevjerojatna priča koja bi bilo gdje u svijetu bila vrijedna  ekranizacije. Međutim, najbitnije je naglasiti kako je to nadasve principijelna osoba koja svoje osjećaja izražava kroz pisanu riječ i zbog čega  je puno puta platio visoku cijenu, ali kako i sam kaže- nije zažalio. Za kraj je ukratko i opisao svoj odnos sa kolegama:
 
 
                                 ZVONIMIR ČILIĆ
 
Možda bi odgovor na ovo pitanje mogao „stati“ u jednu rečenicu i biti dovoljno jasan i konkretan. Naime, nas trojica već skoro 30 godina radimo zajedno na brojnim projektima – kronologijama, publikacijama, lašvanskim ljetopisima…, bez zastoja i bez ijednog  ozbiljnijeg nesporazum. Stoga, rad na našem zadnjem projektu, Monografiji – Vitez, grad i općina, za nas je bio jedan rutinski posao, nastavak naše dobre dugogodišnje suradnje iako smo u mnogo čemu različiti – po godinama starosti, karakterima, afinitetima ka ovoj ili onoj tematici. No, možda upravo ta naša međusobna različitost u zajedničkom radu, čini nas uspješnim, ako to nije neskromno reći.
Mi ni pojedinačno ni zajedno nismo neko „mirisno cvijeće“, znamo mi ući u nesporazume, imati različita gledanja na određena pitanja, „nametati“ svoje stajalište ili pogled na određenu situaciju, događaj.., no uvijek i brzo nađemo „zajednički jezik“, najbolje ili ponekad kompromisno rješenje. Znamo raditi satima kad nas vrijeme „stisne“, ali kada „stiskanje“ popusti odemo na piće, ručak…, nađemo mi vremena za međusobne tračeve, uvijek, „tajno“, dvojica protiv jednog. Stipović i ja kažemo za Kocaja da „brzo svata , a još brže zaboravlja“, ali nađemo mi za to opravdanje u njegovoj zaljubljenosti u suprugu Zdenku ili, ne daj Bože, u neku drugu. Njih dvojica za mene, saznam ja, kažu da sam tvrdoglav ko „magarac“, kažu, pa on navija za Hajduk, da sam svađalica... Ni Stipović ne ostaje pošteđen kada smo Kocaj i ja zajedno… Ali zajednički rad, međusobna „izvaganost“  u raznim situacijama, prilikama, jači su od svih nesporazuma kojih je bilo, ima ih i bit će ih.
 
 
Drugi mušketir od trojice viteških velikana s perom, ali i kamerom u rukama, je Srećko Stipović. Diplomirao je žurnalistiku na FPN Veljko Vlahović u Sarajevu 1987.godine, ali se novinarstvom kreće baviti i ranije, čak od 1981. Ono što je vrlo zanimljivo, to je činjenica da se radi o jednom od prvih diplomiranih novinara u Vitezu.
Radio je u Jutarnjem listu Zagreb, Večernjem listu i Slobodnoj Dalmaciji kao novinar i fotoreporter. Nadalje, surađivao je sa foto agencijom Pixsell, a svojim fotografijama obogatio je mnoge knjige, časopise i monografije. Štoviše, svoje TV priloge sam snima i montira. Hvale vrijedno je spomenuti da je dosada snimio pet polusatnih dokumentarnih filmova, a s RSE (Radio Slobodna Evropa)  je započeo suradnju 2003. godine.
Srećko je svoje novinarsko znanje nadopunio i sjajnim projektima, tako pokazujući da posjeduje i odlične organizacijske sposobnosti. Jedan od njegovih najbitnijih projekata su novine Profil;  čiji je glavni i odgovorni urednik, a ono po čemu ga možemo izdvojiti je njegov Youtube kanal koji danas broji skoro 8000 pretplatnika što je za današnje uvjete i sredinu u kojoj to radi naprosto fantastično. Svojim perom i kamerom uvijek se trudio zabilježiti obične ljudske priče koje su uglavnom zanemarene u medijskom prostoru opterećenom drugim „bitnijim“ temama.
Nadalje, još prije rata uradio je 8 brojeva Lašvanskog glasnika sa ostalom dvojicom kolega, dok je 9. broj zbog ratnih zbivanja ostao u tisku, a zajedno su tada kreirali i program, tada aktualni, radio i televizija Vitez. A o njima može reći sljedeće:
 
 
                     SREĆKO STIPOVIĆ
 
Kada je riječ o mojim prijateljima Zvonki i Željku dobro se poznajemo jer smo zajedno rat proveli u press službi HVO-a u Vitezu.Kada je bilo i najteže znali smo ohrabrivati jedan drugoga i to prijateljstvo se nastavilo i kroz poslove. Jedno vrijeme sa Željkom sam radio više projekata, a najsmješnije je bilo kada smo za Profil radili reportažu i stigli u Ljubljanu kod našeg zemljaka Ive Garića, čovjeka koji je svim umirovljenicima Viteza pred rat podijelio dvije mirovine iz svoga džepa odnosno svoje firme koja je vrlo uspješna u Ljubljani. Našli smo Ivinu poslovnu zgradu, ali kada smo došli u garaži rampa, a mi nemamo pojma kako je otvoriti, odnosno podići.Jadno smo se osjećali obilazeći oko nje jedno desetak minuta sve dok nas nije opazio jedan radnik i daljinskim upravljačem podignuo rampu da se možemo parkirati u garažu.Toliko nas je rat bio unazadio da nismo ni znali da se rampe otvaraju daljinskim upravljačem.Bilo je i lijepih trenutaka jer u ovom poslu uvijek ste na nekom događaju.Mi smo se trudili da pratimo one ljepše gdje ima muzike, dobre kapljice, vrhunskih delicija.Neću reći i lijepih dama jer će me žena dobro nagrditi.

 
Sa suprugom Milkom, diplomiranom socijalnom radnicom,  ponosni je roditelj kćerke Jelene, koja je donekle odlučila krenuti očevim stopama i tako završila PR i odnose s javnošću u Zagrebu i Pamploni, te sina Miroslava, koji je diplomirao PR i Global business planiranje u Dubrovniku i Grazu.

 
Lagano dolazimo i do trećeg viteškog mušketira koji je po zanimanju  ekonomista. No, njegov nevjerojatan dar za riječ nije ostao skriven iza brojki. Naprotiv, toliko je očit da nije mogao ostati zatomljen. Imenom Željko Kocaj, rođen u Sarajevu, odrastao u Vitezu, diplomirao je ekonomiju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1983.godine.
Dosad je objavio 10 knjiga proze, a neke od njih su Neke godine (1995.), Ranjeni labud (1997.), Requiem za Bosnu (2001.), Buka, bijes i autobus (2011.), te eseje, oglede i reagiranja u knjizi Što je pisac htio reći (2009.), kazališni tekst Bosanski tarot i Lanac sreće (2014.) kao i zbirku poezije Rumba za Zdenku K. (2016.), a zadnja deseta knjiga nosi zanimljiv naslov Ubojstvo u Busovači koju ovih dana promovira u gradovima središnje Bosne. Može se pohvaliti nagradom Ranko Marinković zagrebačkog Večernjeg lista (2004.god) za priču Buka, bijes i autobus.
Pored književnosti bavi se novinarstvom i izdavaštvom, urednik je većeg broja različitih publikacija, knjiga i časopisa. Lašvanski ljetopis, koji je ranije spomenut, nosi njegov veliki pečat i prava je šteta što je ugašen.
Naime, mnogo ljudi je upoznato s pjesmama Pjesma sinu i Zemljo naših pradjedova u izvedbi glazbenika Ive Jandrića, ali ono što malo njih zna je, da je tekst pjesama, kojima se posebice vitežani ponose i koje uvijek rado slušaju i pjevaju, napisao baš on- treći mušketir. Za svoje kolege imao je što reći:
 
 
                                      ŽELJKO KOCAJ
 
Zvonimir Čilić - Kao novinar vrlo hrabar i spreman se beskompromisno hvatati u koštac s često neugodnim temama, s izraženim osjećajem za hrvatsko nacionalno pitanje, ali profesionalan i izrazito vrijedan novinar. Eksplozivan, ali prihvaća sugestije, pouzdan i ne kasni na sastanke. U strahu od novih medija, ali ih silom prilika ipak savladava uz sve poteškoće čovjeka u najboljim godinama.
Srećko Stipović - Diplomirani novinar bogatog novinarskog iskustva, inteligentan i sklon obrađivanju tema koje su na neki način „pomjerene“, naizgled svakodnevne, ali vrlo životne i neobične. Prošao je sve faze novinarskog zanata s izrazitim nervom za senzacionalističko. I danas je prisutan u svim medijima, u zadnje vrijeme osobito u video produkciji. Brzo uči, samostalan i samopouzdan.   
 
Željko, sa suprugom Zdenkom koja je po zanimanju ekonomski tehničar, otac je dvoje djece, Ivana koji je magistrirao Zaštitu okoliša,  i Marije, studentice 4. godine psihologije.
 
 
I tako su se sva trojica uhvatila posla i napravila sjajnu monografiju općine Vitez: Vitez grad i općina - nastavak monografije Volim Vitez koja je doživjela 3 izdanja, a pod pokroviteljstvom HKD Napredak, knjiga je ugledala svjetlo dana. Monografija je podijeljena u cjeline. Prva od njih opisuje povijest mjesta- od utjecaja Rimljana, preko Turaka i Austro-ugarske do danas, geografski položaj i klimu.
Zatim suvremeno doba koje obuhvaća vremenski period od 1990.te do danas gdje, ipak, PC-96 dominira u smislu utjecaja koji ima na svakodnevni život građana.
Nadalje, u cjelini koja govori o resursima obrađuje se tematika o prirodnim dobrima, vodi, poljoprivredi  i turizmu te svom potencijalu koje ovi resursi posjeduju.
Peta cjelina opisuje društveni život općine kroz lov, planinarenja do uživanja u popularnim ugostiteljskim objektima.
Slijedi uvid u vjerski život Viteza gdje autori čitatelje upoznaju sa aktivnim djelovanjem Župe sv. Juraja te Medžlise IZ-e u Vitezu.
Za kraj, autori su se potrudili informirati čitatelje o školstvu i obrazovnom sustavu općine.
Vitez, grad i općina je monografija u punom značenju te riječi; pravi istraživački rad u kojemu su autori pomno i detaljno obradili dostupnu dokumentaciju. Ovdje bih još napomenuo da su i mnogi drugi rado sudjelovali u ovom projektu. Veliki značaj njihovog sudjelovanja može se vidjeti kroz riječi Srećka Stipovića:
 
Za razliku od prethodnih knjiga koje smo radili, ovoga puta odlučio sam pozvati mlade kolege fotografe, profesionalce i amatere da svojim radovima obogate monografiju Vitez, grad i općina. Posebno je zanimljivo da nitko od njih nije tražio nikakvu naknadu (honorar) za svoje fotke.Pojedinci su bili zadovoljni samo time što će im se ime spomenuti u impressumu monografije. Bilo je tu krasnih fotografija Viteza urađenih dronom, ali i bez njega.Dobili smo čak i fotografije od jednog studenta fotografije iz Žepča. Riječ je o Ivanu Čuriću, vrsnom fotografu. Pored mene, Zvone i Željka, svoje fotografije za monografiju dali su i Alojz Mlakić, Bojan Strukar, Branko Bošnjak,Robert Matijanić, Ivan Čurić,Mario Šapina, Filip Šarić i Siniša Skenderija. Smatram da dolazi vrijeme mlađih novinara i fotografa, a mi stariji možemo im biti neka potpora i dati poneki savjet ako ga zatraže.

 
Sve u svemu, monografija je okupila grupu zaljubljenika u fotografiju, pisanje i istraživački rad. Stilski vrlo privlačna, jezikom lako čitljiva, znatiželjnima informativna, uporedo prevedena i na sveprisutni engleski jezik- podsjeća na trenutke i na kvalitetan turistički promo materijal za sve koji žele bolje upoznati sve čari grada i njegovih stanovnika. 
 
 
                            VITEZ, GRAD I OPĆINA
 
Činjenica je da su stoljećima prije narodi prolazili ovim krajem, neki nečujno, tiho; drugi pak bučno ostavivši mnoštvo tragova iza sebe- da ne nestanu neprimjetno. Neka se zna da je života bilo,  da su oni bili face, osvajači ili samo putnici namjernici. Ostavili su uspomene na sebe, na vlastiti način života, svakodnevnicu. I ostavili su ime, ime po kojem će Vitežani poznavati svoj grad.
Prolazivši kroz mjesto, tada livade i možda po koje jednostavno naselje, puno zelenila, vode i brda uzvikivali su: VITA EST. Kronike toga života odlučio je napisati jedan trio kojeg veže ista ljubav prema gradu i pisanom izražavanju. Iako nestručan napisati osvrt na ovo djelo, kao i na rad trojice velikih ljudi, pokušao sam svejedno pobuditi želju u ljudima da upoznaju vlastitu regiju i velikane te iste regije kroz ovaj rad, i iznenade se.
 
 
 
 
/pogled na sredisnju bosnu/
 

Iako pametne kamere još nisu instalirane u svim gradovima županije Središnja Bosna (ŽSB), one koje rade policiji su izuzetno olakšale posao u nekoliko navrata.

Općinski sud u Travniku oslobodio je 22 žene iz viteškog naselja Kruščica koje je policija teretila za oglušivanje na naredbe policijskih službenika za deblokadu puta i prolazak radnih mašina firme „Higacon“, koncesionara za gradnju mini hidroelektrane u vodozaštitnoj zoni Ilidža.

Stranica 5 od 79

 

IMPRESSUM

Udruga za humani i održivi razvoj Klik
Web portal Travnički vjesnik

Email: info@travnicki.ba
Web: www.travnicki.ba

 

 

Web & CMS podrška