.

Pedesetdevetogodišnji državljanin BiH poginuo je na poslu u austrijskom Salbah-Hinterglemu. Neimenovani muškarac je nastradao kada ga je kolega – austrijski državljanin priklještio bagerom uz kameni zid. Nesreća se dogodila u utorak na gradilištu, a i pored brze reakcije liječnika državljaninu BiH nije bilo spasa i podlegao je zadobijenim ozlijedama.

Po prvi puta otkako se bavi glazbom, Marko Perković Thompsom nastupiti će u Sloveniji. Koncert je planiran za 20. svibanja u Mariboru, a neke udruge u Sloveniji tražile su zabranu koncerta. Organizatori koncerta u mariborskoj dvorani Lent, mariborski poduzetnici Milan Trol i Stojan Auer ustvrdili su da ih vode isključivo poslovni, a ne politički razlozi, te da Perković službeno nema zabranu nastupa u Sloveniji, gdje bi mariborski nastup bio njegov prvi koncert u samostalnoj Sloveniji. Tim povodom, Thompson je dao veliki intervju za slovenski "Reporter".

Danas obilježavamo majčin dan

Majka, žena, kraljica, čest je izraz u našim krajevima, inspiriran popularnom pjesmom, a koji možda i najbolje opisuje sve uloge jedne majke – roditeljica, prijateljica, njegovateljica, psihologinja, ponekad i psihijatrica, učiteljica... Sigurna sam da će te lako nastaviti niz.

Koliko je važna uloga majke u životu svakoga od nas govori i podatak kako se Majčin dan slavi svake druge nedjelje u svibnju službeno već 99 godina. Sve zbog jedne majke, koja je bila... pogađate? Žena, majka. Kraljica. Zvala se Anne Marie Jarvis.

Majčin dan je dan koji se slavi u čast majki i majčinstva i koji se u većini zemalja obilježava svake druge nedjelje u svibnju od 1914. godine. Sve je započela Amerikanka Ann Maria Reeves Jarvis, u gradiću Grafton u zapadnoij Virginiji na drugu godišnjicu smrti njezine majke Anne Marie Jarvis 10. Svibnja 1908. godine. U lokalnoj je crkvi podijelila bijele karanfile drugim majkama i ženama i na taj način izrazila ljubav prema preminuloj majci, koja je bila velika životna inspiracija za žene diljem Amerike.

/D.L./

Te svibanjske noći pronijela se vijest da je Njemačka kapitulirala. Rat je gotov, bila je 1945. godina No, rat obitelji Kužatko kao da je otpočinjao. Za 10-godišnjeg dječaka, koji je s krajnjeg istoka Slavonije krenuo s majkom i sestrom put zapada, toga je dana otpočeo Križni put.

– Tu sliku i sada vidim pred sobom. Ponovno lijep i sunčan dan, koji nam je donosio nesreću jer su se na nebu iznad Slovenije pojavila dva lovačka aviona s crvenim zvijezdama. Iznenadili su nas i počeli mitraljirati po kilometrima dugoj koloni civila, većinom ženama i djeci. Pri svakom naletu bježali smo u kanale pokraj ceste i skrivali se u grmlju. Časnik HOS-a bio je na konju te u stalnoj ophodnji naprijed-nazad dovikivao: “Brže, brže!” Nije me trebalo požurivati jer sam se bojao zrakoplova – prisjeća se danas 82-godišnji Želimir Kužatko, član Počasnog bleiburškog voda i jedan od preživjelih svjedoka bleiburške tragedije. 

Bez lustracije nema Kroacije 

Naš sugovornik, unatoč visokoj životnoj dobi kristalno bistra pamćenja, do detalja se prisjeća Križnog puta, premda je bio dječak. Mjesto najvećeg stradanja za njega bile su Rimske Toplice, gdje su u napadu iz topničkog oružja ranjeni i on i majka. – Jedan metak slomio mi je ruku, a tri su gelera završila u mojim leđima. Majka je zadobila osam prostrijelnih rana. Ležeći na zemlji, hladio sam se i kočio, a majka je tiho stenjala – prisjeća se. – S dolaskom zore potpuno smo zanijemjeli pri pogledu na prizor oko sebe. Cesta i zelena livada bile su crvene od krvi, tamo su jedni do drugih ležali vojnici, žene, djeca i starci, izmiješani s mnogobrojnim mrtvim konjima. Ugledavši taj prizor, razmišljao sam je li žubor koji sam čuo tijekom noći bio žubor krvi – kaže. – Okrenuo sam se i ugledao jednog časnika kako ispred sebe gura staricu. Optužujući je da je ukrala njegov ranac, odvukao ju je do poljskog zahoda i ubio. To je bilo jedino ubojstvo koje sam tada vidio – prisjeća se. Potom su prebačeni u bolnicu u Trbovlju, gdje se jednog jutra pojavila kolona zarobljenika, a partizanke su ih gađale predmetima i uzvikivale ružne riječi. Kilometarska kolona tromim se koracima kretala prema željezničkoj postaji, a njihovi čuvari, pripadnici partiznske jedinice Koste Nađa, hodali su uz cestu naoružani njemačkim šarcima M34. – Pogledom sam pratio kolonu dok nije zašla za postaju. Poslije nekog vremena, kada su stigli u Hrastnik, začulo se štektanje strojnica. Počeo je krvavi pir. I dok su se iz tog smjera čuli zvuci strojnica, u krug bolnice počeli su stizati kamioni puni krvavih odora – kaže Želimir Kužatko. Ispod bolničkog prozora kolone su i dalje uobičajenim ritmom odlazile na stratište. Jedan pokraj drugog, koračali su uniformirani vojnici, njemački i hrvatski domobrani. Civile, priznaje, nije vidio. Strpljivo je, podnoseći bolove i batine, čekao dozvolu i propusnicu za povratak u Hrvatsku. U srpnju je dočekao i taj dan.

– Bolesni partizan iz nekog mjesta pokraj Karlovca otpušten je iz bolnice, a kako nije bio sposoban sam putovati, trebao je pratioca. Dobili smo dokumente, karte, čak hranu i konzerve za sve nas. Ujutro smo ga odmah poveli na željezničku postaju. Dok smo nervozno šetajući iščekivali vlak, pojavila se još jedna kolona za Hrastnik. Tiho, oborene glave, ogrnuti šinjelima, prolazili su mimo nas, odlazeći u smrt... Križni put, priznaje, snažno je utjecao na njegov život. – Istina, obilježio ga je. Zapravo, dobro ga je unakazio – kaže. Njegova generacija desetljećima je trpjela psihičke tegobe koje su kasnije postale poznate kao PTSP. Tada, kaže, nisu znali da ga imaju... Kasnije je tijekom života u zrelijoj dobi na svojoj koži ponovno osjetio represiju sustava, kao zatočenik logora na Svetom Grguru. Ne propušta obljetnice tragedije pa je tako i ove godine pohodi Bleiburg. – Cijeli život slušam kako o nama govore da smo ustaše, fašisti, da nas je trebalo pobiti. Zato sam ove godine izradio bedž načinjen od fotografije na kojoj smo majka i ja: meni je 10, a njoj 35 godina. Bili smo civili. Toliko o zločincima... – kaže Kužatko kojeg pitamo ohrabruje li ga formiranje Vladina Povjerenstva za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, kao i najava zakona o arhivima. – Iako smo stari i ne znam hoćemo li dočekati pravdu, drago mi je zbog tih najava. Istina, nemam previše povjerenja u to, strah me tko će imati pristup arhivima. Slovenija je to napravila, vidio sam popis, ali na njemu nisam našao mnoga imena koja su tamo trebala biti, za koja osobno znam. Također, čovjek koji se bavio tim poslom ucjenjivao je ljude za novac u zamjenu za brisanje imena. Na toj se raboti može puno zaraditi i puno je tu prostora za manipulaciju. Osobno se ne bojim istine. Na mene su izvršeni pritisci, kao i na sve one koji su završili na Golom otoku ili na Svetom Grguru, i tko kaže drukčije, ne govori istinu. Ali ja nikome ništa nisam potpisao – kazao je Kužatko pa zaključio: – Moja je deviza: bez lustracije nema Kroacije i zato mislim da se treba izglasati zakon o lustraciji, otvoriti arhivi i ukinuti abolicija.

Tražio sam one kojih nema 

Zagrepčanin Vladimir Fuček ove subote neće u Bleiburg. Ne da mu narušeno zdravlje i visoke godine: 89. mu je na leđima. – Nažalost, ove godine neću na komemoraciju, ali ću je obilježiti na svoj skroman način, uz svijeću i molitvu, gledajući televizijski prijenos i na taj način biti tamo, iako sam duhom uvijek tamo. Kada sam proteklih godina odlazio u Bleiburg, ionako nisam gledao ljude kojima sam okružen nego pogledom tražio one koji su sa mnom bili u danima stradanja, one koji se iz Bleiburga, nažalost, nikada nisu vratili – kaže Fuček, nekoć 17-godišnji vojni pitomac na Križnome putu. U obitelji je odgajan u hrvatskom domoljubnom duhu jer su oba roditelja bila djelatna u političkom životu. Majčina braća bila su utemeljitelji Hrvatskog pjevačkog društva “Frankopan” u Remetama, a njegov otac bio je član HSS-a. Kada je u ljeto 1942. raspisan natječaj za upis u domobranske vojne škole, uspio je nagovoriti roditelje da mu dopuste prijavu na natječaj za upis. Na veliku radost, bio je primljen za pitomca, a nakon Petrovaradina i Srijemske Kamenice, proljeće 1945. dočekao je u Zagrebu, gdje se nalazila Domobranska zastavnička škola. Tih dana u Zagreb su pristizale kolone izbjeglica iz Srijema, Slavonije i Bosne koji su, međutim, donijeli sa sobom i vijesti o zvjerskim postupanjima partizanske vojske prema stanovništvu na područjima koja su preuzeli. – To je nužno dovelo i do razgovora u našoj obitelji o idućim koracima – kaže Vladimir Fuček. I danas pamti da je 7. svibnja oko podne došao otac i kazao da bi bilo opasno dočekati partizansku vojsku kod kuće. – Priključili smo se očevoj postrojbi i krenuli iz Zagreba Ilicom i kroz Kustošiju u nepoznato – sjeća se. Kod Zaprešića su primili zapovijed za povlačenje kroz Hrvatsko zagorje prema Celju, gdje su 9. svibnja doznali za kraj rata. Pet dana kasnije stigli su u neposrednu blizinu austrijske granice i kasno poslijepodne utaborili se u šumarcima uz rub poljana koje se prostiru od Bleiburga i Unterloibacha prema Sloveniji. – Kada je u naše zapovjedništvo stigla vijest da je dogovorena predaja, zapovjednik je rekao da nas više ne veže prisega i da, tko hoće, neka ode i preda se. Trećina vojnika odlučila je otići na Bleiburško polje i predati se, među njima moj otac i ja, misleći da ćemo vjerojatno neko vrijeme biti zarobljenici, engleski ili partizanski, i da ćemo nakon toga biti upućeni svojim kućama. Nismo ni sanjali strahote koje su nas čekale – kaže Vladimir Fuček. U Lawamundu su zatekli partizane, koji su odmah naredili svrstavanje u četverored. – Dok smo stajali u koloni, do nas je dojahao neki partizanski oficir i upro bičem prema meni povikavši: “Skidaj se!” Kada sam rekao da kao ratni zarobljenik imam pravo na svoju odoru, zviznuo me bičem po glavi. Na čelu mi je prsnula koža i iz rane sam počeo jako krvariti. Toga trenutka iz grupe partizana izdvojila se jedna partizanka vičući iz sveg glasa: “Klerofašistu!” Dojurila je do mene, dohvatila zlatni lančić s križićem koji sam nosio oko vrata, dar krsne kume, i povukla ga tako snažno da je lančić pukao, a i koža na mojem vratu... Počelo je razvrstavanje na domobrane, ustaše, časnike i dočasnike. – Mi smo utjerani u kolonu prema Celju. Putem je bilo maltretiranja pa i likvidacija. Nisam ih vidio na svoje oči, ali da ih je itekako bilo, shvatio sam na povratku kad sam uvidio da se mnogi koji su s nama krenuli ne vraćaju, poput ljudi na kolima u slavonskim narodnim nošnjama – priča Fuček. 

Majka me nije prepoznala 

Nakon stotina prepješačenih kilometara, tri mjeseca kasnije vratio se kući u Zagreb. – U kakvu sam stanju tada bio... majka me nije prepoznala, a kada je shvatila da sam to ja, pala je u nesvijest. Težio sam tada 36 kilograma i danima se nisam mogao kretati bez štake. Stjecajem niza sretnih okolnosti i uz Božju pomoć ostao sam živ – kaže Vladimir Fuček, danas počasni predsjednik Udruge Hrvatski domobran. – One koji su učinili zlo nadam se da će Bog pozvati na odgovornost. Suočavanje s prošlošću trebalo se dogoditi ranije, jer su arhivi pročešljani, ali bez obzira, neka se otvore, toliko dugujemo žrtvama. Već smo se odmakli 70 godina od tih događaja, valjda je došlo vrijeme da možemo o svemu tome smireno raspravljati – kaže. Osjeća li gorčinu? – Ne, nego veliku tugu pa i sada dok ovo govorim naviru mi suze. Teško je. Vjerujem da me Bog ostavio na životu da svjedočim. /vecernji.ba/


Jacques Houdek prošao je u finale Eurosonga.  Sinoć se u Kijevu održala druga polufinalna večer 62. izdanja Eurosonga, a Houdek je pjesmom "My friend" pokazao raskoš svog vokala, oduševio publiku i izborio odlazak u finale. 

Sinoć se za odlazak u finale natjecalo 18 zemalja, a finale su uz Hrvatsku izborile Bugarska, Bjelorusija, Mađarska, Danska, Izrael, Rumunjska, Norveška, Nizozemska i Austrija.

Jacques je bio presretan kada su voditelji pročitali da Hrvatska ide u finale, a poslije je preko videoporuke na Facebooku poručio: Hvala svima, ovo smo napravili za Hrvatsku! Euforija zbog pobjede vladala je u cijelom timu koji je s Jacquesom otišao u Kijev, a jedan od članova tima rekao je kako je skoro pao u nesvijest./vecernji.hr/



Dugi periodi toplog vremena, uključujući i nekoliko opasnih toplotnih valova, obilježit će vremenske prilike tijekom ljeta širom južne i istočne Evrope, objavio je AccuWeather.com.

Dugo, toplo ljeto i duža razdoblja s temperaturama iznad prosječnih za to doba godine obuhvatit će prostor od Italije do Balkanskog poluotoka.

Nasuprot tome, stanovnici Velike Britanije i Irske neće se baš ugrijati ovog ljeta, a između ovih područja s različitim vremenskim prognozama naći će se zemlje od Francuske do Češke sa čestim olujnim vjetrovima.

Našu regiju posebno u srpnju i kolovozu očekuju opasne vreline i temperature iznad 32 stupnja celzija koje će se zadržavati i duže od jednog tjedna.

"Rekordno visoke temperature moguće su tijekom najintenzivnijih toplotnih valova", upozorava meteorolog Alan Reppert.

Makedoniji, Bugarskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj prijeti najveća opasnost od vrućina, a meteorolog Tyler Roys dodaje da će drugi problem predstavljati smog i loš kvalitet zraka.

Ekstremne vrućine u južnoj i istočnoj Europi ograničit će količinu padavina, što će povećati rizik od suše uprkos natprosječnim padavinama od siječnja do travnja

Širom Balkana nastavit će se stradanje usjeva koji su već pogođeni proljetnom hladnoćom, a sada im slijede nedostatak padavina i intenzivna toplota tijekom ljeta./klix.ba/

Prije 37 godina umro Josip Broz Tito

Josip Broz Tito, doživotni predsjednik SFRJ i Saveza komunista Jugoslavije, preminuo je na današnji dan, 4. svibnja 1980. godine u Ljubljani. Tito je danas za jedne ratni zločinac i diktator, za druge veliki državnik i antifašist.

Vukovar je u subotu 29. i nedjelju 30. travnja 2017. preplavljen s više od 30 tisuća mladih iz cijele Hrvatske, BiH i inozenstva. Na Susretu hrvatske katoličke mladeži koji se već tradicionalno diljem Hrvatske obilježava svake dvije godine u drugom gradu, ovogodišnje geslo je “Krist, nada naša”

Dok se promet na većini cesta u Hrvatskoj odvija bez posebnih ograničenja nakon Uredba o sistemskom pregledu putnika na vanjskim schengenskim granicama, na granici sa Slovenijom ponovno se čeka dugo.

Veliki petak dan je spomena muke, razapinjanja i smrti Isusove. Toga dana liturgija Crkve ne predviđa slavljenje svete mise, no kršćanska se zajednica okuplja kako bi promišljala o velikom otajstvu zla i grijeha koje pritišće čovječanstvo i kako bi se ponovno, u svjetlu Božje Riječi i potpomognuta dojmljivim liturgijskim činima, spomenula Gospodinovih patnji.

Stranica 6 od 19

 

IMPRESSUM

Udruga za humani i održivi razvoj Klik
Web portal Travnički vjesnik

Email: info@travnicki.ba
Web: www.travnicki.ba

 

 

Web & CMS podrška