.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović izjavila je u četvrtak nakon završetka summita NATO-a da je pozvala da se pokrene Akcijski plan za članstvo (MAP) za BiH.

Dr. Dragan Čović je primio predsjednika Nacionalne federacije američkih Hrvata (NFCA) Stevea Rukavinu i mr. Antuna Babića, umirovljenog generalnog konzula Republike Hrvatske te člana Hrvatskog diplomatskog kluba. U razgovoru o položaju Hrvata BiH i problemima s kojima se susreću Rukavina je pokazao visok stupanj razumijevanja i poznavanja prilika. Osobito važnim ocijenjene su nužne izmjene izbornog zakona koje su pretpostavka svih daljnjih reformi koje zemlju trebaju učiniti funkcionalnijom, pravednijom za sve njene žitelje i približiti je europskim demokratskim standardima, prenosi Hrvatski Medijski Servis.

Izborni zakon je prepoznat ključnim u kontekstu nužnosti izgradnje jednakosti Hrvata s  druga dva naroda, odnosno punog poštivanja njihovog prava na autonoman izbor vlastitih političkih predstavnika i ravnopravno suodlučivanje u institucijama sustava. Stoga su njegove izmjene crvena linija ispod koje Hrvati u BiH neće ići, u čemu stranke okupljene oko Hrvatskog narodnog sabora uživaju punu potporu NFCA kao krovne asocijacije Hrvata SAD-a.

NFCA na čelu sa Rukavinom čvrsto podržava hrvatske političke predstavnike u zahtjevima za političkom i društvenom ravnopravnošću Hrvata u BiH, te izražava punu solidarnost s  problemima kojima se suočavaju. U tom cilju najavljen je intenzivniji nastup prema tijelima izvršne i zakonodavne vlasti SAD-a u cilju njihovog detaljnog upoznavanja s navedenom problematikom i zagovaranje politika koje će unaprijediti poziciju hrvatskog naroda u BiH. NFCA će pozvati i druge organizacije hrvatskog iseljeništva koje djeluju u SAD da podrže legitimne zahtjeve za rješavanje hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini, osobito u dijelu koji se tiče prilagodbe izbornog zakonodavstva.

Na sastanku je razmatran i čitav niz gospodarsko-investicijskih projekata značajnih za unapređenje razvojnih perspektiva BiH i opstanak hrvatskog naroda na njegovim stoljetnim ognjištima u njihovoj domovini Bosni i Hercegovini, kao i projektima koji imaju za cilj bolje povezivanje i suradnju Hrvata BiH s njihovim iseljeništvom u SAD-u.

 

/HMS/

Razlog zašto baš nitko ne može zaustaviti rast Međugorja su svakako plodovi Međugorja koji su prije svega – povratak ljudi Bogu, crkvi i sakramentima, čudesna obraćenja i promjene života zbog kojih ljudi unatoč brojnim blaćenjima ovog svetog mjesta, od Međugorja ne odustaju.

Riječ je o hodočasnicima cijelog svijeta koji svakog dana u Međugorju primaju rijeke milosti a ono što najviše odjekne u javnosti su zapravo čudesna, tjelesna ozdravljenja koja ne zaobilaze niti jedno mjesto ukazanja u svijetu, tako ni Međugorje. Ovaj put čudo je odjeknulo Irskom, a riječ je malom dječaku koji u Međugorju ozdravio od smrtonosnog raka kostiju!, piše Dnevno.hr. 

Jedanaestogodišnji Stephen Reilly pet godina se borio protiv agresivnog oblika raka kostiju. No, prije dva mjeseca proglašen je potpuno zdravim. Njegova obitelj svjedoči da se čudesno ozdravljenje dogodilo nakon što su posjetili Međugorje.  

Tata Michael, iz Eyrecourta u Irskoj svjedočio je za irski Mirror: “Stephen je imao šest godina kada mu je dijagnosticiran osteosarkom, vrlo agresivni oblik karcinoma kostiju, samo iznad desnog koljena u travnju 2011. godine. Prošao je osam mjeseci agresivne kemoterapije i operacije spašavanja udova kako bi se uklonio tumor. U prosincu 2012. dok je prolazio postoperativno stanje u Cappagh bolnici, počeo je krvariti i gotovo smo ga izgubili.  

Tijekom sljedećih tjedana, Stephenova noga počela je bubriti, a nakon nove godine ponovno smo završili u Gospinoj dječjoj bolnici Crumlin, gdje smo otkrili da se rak vratio.

 Nakon dva dana testiranja liječnici su nam rekli da se rak proširio na pluća i limfne čvorove. Stephenova desna noga bila je amputirana u siječnju 2013. nakon što se stanje pogoršalo. Dva tjedna kasnije, liječnici su otkrili da se i drugi tumor..”  

Ali Michael i njegova supruga nikada nisu odustali od nade i odlučili su odvesti Stephana u Međugorje.  

“Moja supruga Nora nam je rezervirala putovanje u Međugorje u travnju 2013. Kad smo stigli, nosio sam ga u naručju na Brda ukazanja na kojem se ukazala Gospa. Riječ je o prilično strmom području, svjedoči otac i dodaje: “Idućeg jutra pridružili smo se skupini hodočasnika koji se penju na brdo Križevac koji je visok više od 500 metara te još strmiji od Brda Ukazanja. Nosio sam ga koliko sam mogao i dao sam obećanje da ako Stephan preživi da ću ga odnijeti do vrha.

Tijekom tog puta Stephan je rekao roditeljima da je vidio lik Gospe dok je tata Michael svjedočio da je vidio neku vrstu svijetla koja se poput divovske ruke nadvila nad Stephanovom glavom.  

Manje od tjedan dana nakon što su se vratili kući, Stephenovi rezultati pokazali su poboljšanje. Njegovo stanje od tog trenutka bivalo je sve bolje sve dok prije dva mjeseca nije proglašen potpuno zdravim. Tumora više nema, ni u tragovima.

Stephen-Reilly  

Dana 30. travnja, Michael i njegov sada zdravi sin vratili su se u Međugorje zahvaliti Gospi.  

Oslobođeni otac je rekao:” Ispunio sam svoje obećanje i nosio Stephana koji je bez jedne noge na Križevac kao zahvalu za ozdravljenje!”

 

/dnevno.hr/

Republika Hrvatska uložila je prvi put u Vijeću sigurnosti dodatna objašnjenja na stajališta Europske unije glede izvješća koje je podnio visoki međunarodni predstavnik za BiH Valentin Inzko o stanju u Bosni i Hercegovini inzistirajući na potpori provedbe reformi Izbornog zakona BiH kako bi se osigurala jednakopravna pozicija triju naroda prigodom biranja izaslanika za Dom naroda. Uz to, Hrvatska je morala preko svoje diplomacije riješiti i jedan od velikih problema s obzirom na to da je u inicijalnom dokumentu Europske unije doslovno bila izbrisana odrednica “konstitutivnih naroda”, što je sastavni dio Ustava BiH i Daytonskog mirovnog sporazuma. Doslovno je prijetila opasnost da EU nema zajednički stav o BiH, a na kraju je ipak utvrđen kompromisni prijedlog i hrvatsko objašnjenje izvješća.

Ugrožavanje stabilnosti

“Najhitnije političko pitanje je reforma Izbornog zakona, posebice u svjetlu odluke Ustavnog suda BiH od 1. prosinca 2016. i odluke Ustavnog suda o gradu Mostaru. Dosadašnja odluka navodi da su određene odredbe Izbornog zakona BiH u suprotnosti s Ustavom BiH jer krše ustavno načelo ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda - Bošnjaka, Hrvata i Srba te njihovo pravo na legitimnu zastupljenost”, rekao je veleposlanik RH pri UN-u Vladimir Drobnjak komentirajući dodatno stav Misije EU-a. Drobnjak je ustvari prenio, kako se doznaje, stajalište koje službeni Zagreb, kao i ministar vanjskih i europskih poslova Davor Ivo Stier zastupa o potrebi političke stabilizacije BiH.


/vecernji.ba/

Državno izborno povjerenstvo Hrvatskwe objavilo je prve neslužbene i nepotpune rezultate lokalnih izbora.

Europska komisija kaznila je društvenu mrežu Facebook sa 120 miliona eura za pružanje netočnih informacija o preuzimanju WhatsApp-a.

Pedesetdevetogodišnji državljanin BiH poginuo je na poslu u austrijskom Salbah-Hinterglemu. Neimenovani muškarac je nastradao kada ga je kolega – austrijski državljanin priklještio bagerom uz kameni zid. Nesreća se dogodila u utorak na gradilištu, a i pored brze reakcije liječnika državljaninu BiH nije bilo spasa i podlegao je zadobijenim ozlijedama.

Po prvi puta otkako se bavi glazbom, Marko Perković Thompsom nastupiti će u Sloveniji. Koncert je planiran za 20. svibanja u Mariboru, a neke udruge u Sloveniji tražile su zabranu koncerta. Organizatori koncerta u mariborskoj dvorani Lent, mariborski poduzetnici Milan Trol i Stojan Auer ustvrdili su da ih vode isključivo poslovni, a ne politički razlozi, te da Perković službeno nema zabranu nastupa u Sloveniji, gdje bi mariborski nastup bio njegov prvi koncert u samostalnoj Sloveniji. Tim povodom, Thompson je dao veliki intervju za slovenski "Reporter".

Danas obilježavamo majčin dan

Majka, žena, kraljica, čest je izraz u našim krajevima, inspiriran popularnom pjesmom, a koji možda i najbolje opisuje sve uloge jedne majke – roditeljica, prijateljica, njegovateljica, psihologinja, ponekad i psihijatrica, učiteljica... Sigurna sam da će te lako nastaviti niz.

Koliko je važna uloga majke u životu svakoga od nas govori i podatak kako se Majčin dan slavi svake druge nedjelje u svibnju službeno već 99 godina. Sve zbog jedne majke, koja je bila... pogađate? Žena, majka. Kraljica. Zvala se Anne Marie Jarvis.

Majčin dan je dan koji se slavi u čast majki i majčinstva i koji se u većini zemalja obilježava svake druge nedjelje u svibnju od 1914. godine. Sve je započela Amerikanka Ann Maria Reeves Jarvis, u gradiću Grafton u zapadnoij Virginiji na drugu godišnjicu smrti njezine majke Anne Marie Jarvis 10. Svibnja 1908. godine. U lokalnoj je crkvi podijelila bijele karanfile drugim majkama i ženama i na taj način izrazila ljubav prema preminuloj majci, koja je bila velika životna inspiracija za žene diljem Amerike.

/D.L./

Te svibanjske noći pronijela se vijest da je Njemačka kapitulirala. Rat je gotov, bila je 1945. godina No, rat obitelji Kužatko kao da je otpočinjao. Za 10-godišnjeg dječaka, koji je s krajnjeg istoka Slavonije krenuo s majkom i sestrom put zapada, toga je dana otpočeo Križni put.

– Tu sliku i sada vidim pred sobom. Ponovno lijep i sunčan dan, koji nam je donosio nesreću jer su se na nebu iznad Slovenije pojavila dva lovačka aviona s crvenim zvijezdama. Iznenadili su nas i počeli mitraljirati po kilometrima dugoj koloni civila, većinom ženama i djeci. Pri svakom naletu bježali smo u kanale pokraj ceste i skrivali se u grmlju. Časnik HOS-a bio je na konju te u stalnoj ophodnji naprijed-nazad dovikivao: “Brže, brže!” Nije me trebalo požurivati jer sam se bojao zrakoplova – prisjeća se danas 82-godišnji Želimir Kužatko, član Počasnog bleiburškog voda i jedan od preživjelih svjedoka bleiburške tragedije. 

Bez lustracije nema Kroacije 

Naš sugovornik, unatoč visokoj životnoj dobi kristalno bistra pamćenja, do detalja se prisjeća Križnog puta, premda je bio dječak. Mjesto najvećeg stradanja za njega bile su Rimske Toplice, gdje su u napadu iz topničkog oružja ranjeni i on i majka. – Jedan metak slomio mi je ruku, a tri su gelera završila u mojim leđima. Majka je zadobila osam prostrijelnih rana. Ležeći na zemlji, hladio sam se i kočio, a majka je tiho stenjala – prisjeća se. – S dolaskom zore potpuno smo zanijemjeli pri pogledu na prizor oko sebe. Cesta i zelena livada bile su crvene od krvi, tamo su jedni do drugih ležali vojnici, žene, djeca i starci, izmiješani s mnogobrojnim mrtvim konjima. Ugledavši taj prizor, razmišljao sam je li žubor koji sam čuo tijekom noći bio žubor krvi – kaže. – Okrenuo sam se i ugledao jednog časnika kako ispred sebe gura staricu. Optužujući je da je ukrala njegov ranac, odvukao ju je do poljskog zahoda i ubio. To je bilo jedino ubojstvo koje sam tada vidio – prisjeća se. Potom su prebačeni u bolnicu u Trbovlju, gdje se jednog jutra pojavila kolona zarobljenika, a partizanke su ih gađale predmetima i uzvikivale ružne riječi. Kilometarska kolona tromim se koracima kretala prema željezničkoj postaji, a njihovi čuvari, pripadnici partiznske jedinice Koste Nađa, hodali su uz cestu naoružani njemačkim šarcima M34. – Pogledom sam pratio kolonu dok nije zašla za postaju. Poslije nekog vremena, kada su stigli u Hrastnik, začulo se štektanje strojnica. Počeo je krvavi pir. I dok su se iz tog smjera čuli zvuci strojnica, u krug bolnice počeli su stizati kamioni puni krvavih odora – kaže Želimir Kužatko. Ispod bolničkog prozora kolone su i dalje uobičajenim ritmom odlazile na stratište. Jedan pokraj drugog, koračali su uniformirani vojnici, njemački i hrvatski domobrani. Civile, priznaje, nije vidio. Strpljivo je, podnoseći bolove i batine, čekao dozvolu i propusnicu za povratak u Hrvatsku. U srpnju je dočekao i taj dan.

– Bolesni partizan iz nekog mjesta pokraj Karlovca otpušten je iz bolnice, a kako nije bio sposoban sam putovati, trebao je pratioca. Dobili smo dokumente, karte, čak hranu i konzerve za sve nas. Ujutro smo ga odmah poveli na željezničku postaju. Dok smo nervozno šetajući iščekivali vlak, pojavila se još jedna kolona za Hrastnik. Tiho, oborene glave, ogrnuti šinjelima, prolazili su mimo nas, odlazeći u smrt... Križni put, priznaje, snažno je utjecao na njegov život. – Istina, obilježio ga je. Zapravo, dobro ga je unakazio – kaže. Njegova generacija desetljećima je trpjela psihičke tegobe koje su kasnije postale poznate kao PTSP. Tada, kaže, nisu znali da ga imaju... Kasnije je tijekom života u zrelijoj dobi na svojoj koži ponovno osjetio represiju sustava, kao zatočenik logora na Svetom Grguru. Ne propušta obljetnice tragedije pa je tako i ove godine pohodi Bleiburg. – Cijeli život slušam kako o nama govore da smo ustaše, fašisti, da nas je trebalo pobiti. Zato sam ove godine izradio bedž načinjen od fotografije na kojoj smo majka i ja: meni je 10, a njoj 35 godina. Bili smo civili. Toliko o zločincima... – kaže Kužatko kojeg pitamo ohrabruje li ga formiranje Vladina Povjerenstva za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, kao i najava zakona o arhivima. – Iako smo stari i ne znam hoćemo li dočekati pravdu, drago mi je zbog tih najava. Istina, nemam previše povjerenja u to, strah me tko će imati pristup arhivima. Slovenija je to napravila, vidio sam popis, ali na njemu nisam našao mnoga imena koja su tamo trebala biti, za koja osobno znam. Također, čovjek koji se bavio tim poslom ucjenjivao je ljude za novac u zamjenu za brisanje imena. Na toj se raboti može puno zaraditi i puno je tu prostora za manipulaciju. Osobno se ne bojim istine. Na mene su izvršeni pritisci, kao i na sve one koji su završili na Golom otoku ili na Svetom Grguru, i tko kaže drukčije, ne govori istinu. Ali ja nikome ništa nisam potpisao – kazao je Kužatko pa zaključio: – Moja je deviza: bez lustracije nema Kroacije i zato mislim da se treba izglasati zakon o lustraciji, otvoriti arhivi i ukinuti abolicija.

Tražio sam one kojih nema 

Zagrepčanin Vladimir Fuček ove subote neće u Bleiburg. Ne da mu narušeno zdravlje i visoke godine: 89. mu je na leđima. – Nažalost, ove godine neću na komemoraciju, ali ću je obilježiti na svoj skroman način, uz svijeću i molitvu, gledajući televizijski prijenos i na taj način biti tamo, iako sam duhom uvijek tamo. Kada sam proteklih godina odlazio u Bleiburg, ionako nisam gledao ljude kojima sam okružen nego pogledom tražio one koji su sa mnom bili u danima stradanja, one koji se iz Bleiburga, nažalost, nikada nisu vratili – kaže Fuček, nekoć 17-godišnji vojni pitomac na Križnome putu. U obitelji je odgajan u hrvatskom domoljubnom duhu jer su oba roditelja bila djelatna u političkom životu. Majčina braća bila su utemeljitelji Hrvatskog pjevačkog društva “Frankopan” u Remetama, a njegov otac bio je član HSS-a. Kada je u ljeto 1942. raspisan natječaj za upis u domobranske vojne škole, uspio je nagovoriti roditelje da mu dopuste prijavu na natječaj za upis. Na veliku radost, bio je primljen za pitomca, a nakon Petrovaradina i Srijemske Kamenice, proljeće 1945. dočekao je u Zagrebu, gdje se nalazila Domobranska zastavnička škola. Tih dana u Zagreb su pristizale kolone izbjeglica iz Srijema, Slavonije i Bosne koji su, međutim, donijeli sa sobom i vijesti o zvjerskim postupanjima partizanske vojske prema stanovništvu na područjima koja su preuzeli. – To je nužno dovelo i do razgovora u našoj obitelji o idućim koracima – kaže Vladimir Fuček. I danas pamti da je 7. svibnja oko podne došao otac i kazao da bi bilo opasno dočekati partizansku vojsku kod kuće. – Priključili smo se očevoj postrojbi i krenuli iz Zagreba Ilicom i kroz Kustošiju u nepoznato – sjeća se. Kod Zaprešića su primili zapovijed za povlačenje kroz Hrvatsko zagorje prema Celju, gdje su 9. svibnja doznali za kraj rata. Pet dana kasnije stigli su u neposrednu blizinu austrijske granice i kasno poslijepodne utaborili se u šumarcima uz rub poljana koje se prostiru od Bleiburga i Unterloibacha prema Sloveniji. – Kada je u naše zapovjedništvo stigla vijest da je dogovorena predaja, zapovjednik je rekao da nas više ne veže prisega i da, tko hoće, neka ode i preda se. Trećina vojnika odlučila je otići na Bleiburško polje i predati se, među njima moj otac i ja, misleći da ćemo vjerojatno neko vrijeme biti zarobljenici, engleski ili partizanski, i da ćemo nakon toga biti upućeni svojim kućama. Nismo ni sanjali strahote koje su nas čekale – kaže Vladimir Fuček. U Lawamundu su zatekli partizane, koji su odmah naredili svrstavanje u četverored. – Dok smo stajali u koloni, do nas je dojahao neki partizanski oficir i upro bičem prema meni povikavši: “Skidaj se!” Kada sam rekao da kao ratni zarobljenik imam pravo na svoju odoru, zviznuo me bičem po glavi. Na čelu mi je prsnula koža i iz rane sam počeo jako krvariti. Toga trenutka iz grupe partizana izdvojila se jedna partizanka vičući iz sveg glasa: “Klerofašistu!” Dojurila je do mene, dohvatila zlatni lančić s križićem koji sam nosio oko vrata, dar krsne kume, i povukla ga tako snažno da je lančić pukao, a i koža na mojem vratu... Počelo je razvrstavanje na domobrane, ustaše, časnike i dočasnike. – Mi smo utjerani u kolonu prema Celju. Putem je bilo maltretiranja pa i likvidacija. Nisam ih vidio na svoje oči, ali da ih je itekako bilo, shvatio sam na povratku kad sam uvidio da se mnogi koji su s nama krenuli ne vraćaju, poput ljudi na kolima u slavonskim narodnim nošnjama – priča Fuček. 

Majka me nije prepoznala 

Nakon stotina prepješačenih kilometara, tri mjeseca kasnije vratio se kući u Zagreb. – U kakvu sam stanju tada bio... majka me nije prepoznala, a kada je shvatila da sam to ja, pala je u nesvijest. Težio sam tada 36 kilograma i danima se nisam mogao kretati bez štake. Stjecajem niza sretnih okolnosti i uz Božju pomoć ostao sam živ – kaže Vladimir Fuček, danas počasni predsjednik Udruge Hrvatski domobran. – One koji su učinili zlo nadam se da će Bog pozvati na odgovornost. Suočavanje s prošlošću trebalo se dogoditi ranije, jer su arhivi pročešljani, ali bez obzira, neka se otvore, toliko dugujemo žrtvama. Već smo se odmakli 70 godina od tih događaja, valjda je došlo vrijeme da možemo o svemu tome smireno raspravljati – kaže. Osjeća li gorčinu? – Ne, nego veliku tugu pa i sada dok ovo govorim naviru mi suze. Teško je. Vjerujem da me Bog ostavio na životu da svjedočim. /vecernji.ba/


Stranica 7 od 20

 

IMPRESSUM

Udruga za humani i održivi razvoj Klik
Web portal Travnički vjesnik

Email: info@travnicki.ba
Web: www.travnicki.ba

 

 

Web & CMS podrška
nesa