Ispiši ovu stranicu

Svete noći svjetskih religija – dodirna točka njihova zajedništva

27 Prosinac 2015

Božić 2015. Svetkovina mira već dugo nije bila tako zasjenjena ekscesima bratoubilačkog i ratobornog nasilja prema drugačijima.

 


No, Božić nije vrijeme kričavih parola i demagoških krilatica. To je vrijeme zamišljenosti, zastajanja i svjesnosti. Ujedno i svjesnosti duboke unutarnje povezanosti ljudi širom svijeta, također i povezanosti pripadnika velikih religija. O ovome se radi: umjesto stvaranja neprijateljskih slika i podjela, gajiti svijest o koliko raznolikoj toliko i slično dubokoj povezanosti s onim zaista božanskim, koje uvijek kao posljedicu ima određenu moralnu svijest čovječanstva. Ta nutarnja povezanost dolazi do izražaja upravo tamo, gdje se u religijama slave „svete noći“. Svijest o njima može istodobno promicati međureligijski umreženo razmišljanje, kulturu uzajamne pažljivosti i participacije, jer onaj koji vjeruje drugačije ipak je uvijek i onaj koji vjeruje, makar vjerovao drugačije.

„Tiha noć, sveta noć“? Mnogi od nas polaze od toga, da je „sveta noć“ samorazumljivo nešto ekskluzivno kršćansko. Varaju se. I druge religije poznaju „svete noći“. Njih ima – bar što se tiče velikih religija – četiri u povijesti čovječanstva: noć prosvjetljenja Bude, noć izlaska Izraela iz Egipta, noć silaska Kur’ana i betlehemska noć. Radi li se o pukom slučaju, da noć igra tako važnu ulogu u odlučujućim momentima religija? Je li s time povezana posebna simbolika, konkretna poruka?

Tko je u svibnju na duže vremena boravio u zemljama poput Šri Lanke, Burme, Nepala ili Tajlanda, sigurno nije propustio „Vesak“. Vesak je najveća i najvažnija svetkovina teravadskog budizma, koji ispovijedaju stanovnici ovih zemalja. Ovu svetkovinu nazivaju „trostruko svetom“. Jer budisti ove tradicije na taj dan slave dan posta (koji završava noću punog mjeseca) i Puja-ceremonijama (obrednim molitvama, op.prev.) između ostalog i rođenje Bude. Prema predaji Buda se rodio u Lumbinī-Hainu kod Kapilavastuja (danas južni Nepal). Time počinje jedna jedinstvena priča. U svijetu feudalnih privilegija raste princ Siddhārtha Gautama (450-370 pr.Kr.) i istupa iz tog svijeta počevši svjesno primijećivati pod kakvim uvjetima ljudi moraju živjeti: bolest, patnja, smrt. Cijeli život? Pun patnje. Siddhartha traži uzroke patnje i najprije vjeruje kako se patnja može prevladati strogom askezom. Tada dolazi do odlučujućih spoznaja i sažima ih u „četiri plemenite istine“ i „osmostruki put“. Siddharthi su bile potrebne tri besane noći u dubokom mističnom potonuću kako bi dogurao do tog „najvišeg potpunog prosvjetljenja“. Otada on postaje Buda, „probuđeni“. Sada mu je poklonjeno trostruko znanje: sjećanje na prijašnja rođenja, uvid u budućnost i uvid u nastanak i poništenje patnje. Tako pripovijeda budistička predaja. Ona je dala noći jedno posebno značenje. Noć više nije bilo kakvo vrijeme, zamjenjivo s drugim vremenima. U priči o Budi noć je vrijeme dubokog uvida čovjeka u osnovne uvjete njegova života i patnje kao i posebne otvorenosti za spoznaju, za prosvjetljenje. Ukratko: budistička predaja čini noć u povijesti religija čovječanstva vremenom shvaćanja prave biti svijeta.

Drugačije je u židovstvu, religiji koja nema mistično potonuće i prosvjetljenje kao svoje sastavne dijelove, religiji objave naviještene preko proroka. U centru je epohalni lik Mojsija. Ovaj put nije se „čudesno“ desilo njegovo rođenje, nego njegovo preživljavanje, njegovo „drugo rođenje“. Odgojen je upravo na dvorcu svojega nesuđenog ubojice. No upravo to osposobljava Mojsija za njegovu nadolazeću misiju: biti vođa pri spašavanju naroda iz egipatskog ropstva. Izlazak! I ponovno susrećemo motiv noći. To je noć izlaska iz zemlje faraonove. Ovaj događaj je tako važan, da ga i dan danas slave Židovi diljem svijeta kao početak svetkovine Pashe: na večer Sedera, na kojoj se čita pashalna Hagada (motivi i priče vezani uz praznik Pashe, op.prev.). Posvuda, gdje god se nakon zalaska sunca u svojim obiteljima okupe pobožni Židovi, odvija se ritual posebne vrste. Poglavar kuće izgovara blagoslov, pa zahvalnu molitvu, a najmlađi iz obitelji postavlja tradicionalno pitanje: „Zašto je ova noć drugačija od ostalih?“ Na što mu zajednica za stolom odgovara. „Svake druge večeri jedemo i kvasni i beskvasni kruh, ali večeras jedemo samo beskvasni; svake druge večeri jedemo sve vrste povrća, ali večeras jedemo samo gorko zelje“. Zaključak: „Nekoć bijasmo robovi faraona u Egiptu, ali, Vječni, naš Bog, izveo nas je otamo“.

Time se židovsko predanje značajno razlikuje od budističkog. Jer ono u povijesti religija čovječanstva čini noć ne vremenom prosvjetljenja, nego vremenom iščekivanja, ne samo vremenom kojim okončava neznanje, nego vremenom u kojem završava nesloboda. Upravo kršćani imaju razloga posebno se sjećati ove noći izlaska, jer Isus sam je neposredno pred izdaju i uhapšenje svetkovao noć Pashe sa svojim učenicima i prije večere Sedera označio sebe samoga kao za Pashu zaklano janje. U svakoj liturgiji se sjećamo „noći“ kad je „naš Gospodin Isus Krist bio izdan“. Kroz tu posebnu noć ostaju Židovi i kršćani jednom zasvagda nerazrješivo povezani.

A muslimani? I oni poznaju jednu „svetu noć“. To je noć silaska Kur’ana, u toj noći godine 610. počinju objave proroku Muhamedu, koje traju do 632 (22 godine). Prema muslimanskoj predaji zapis o tom događaju sačuvan je u kratkoj (sastavljenoj od svega 19 stihova) suri 96: „Čitaj“, zahtijeva se ovdje od proroka, „u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj! Plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.“ (96,1-5). Na tu noć, na noć „lailat-al-qadr“ (Lejletu-l-Kadr), podsjeća se u zadnjim danima ramazanskog posta. Ovdje slavljena svetkovina je jedna od najvažnijih u islamu, usporediva samo s Kurban Bajramom koji se slavi na sjećanje na „žrtvu Ibrahimovu“. Ovu noć zovu „Noć određivanja i planiranja“ i Noć mira. Tako u suri 97 stoji: „Mi smo Kur’an počeli slati u Noći određivanja. A šta ti misliš, šta je noć određivanja? Noć određivanja je bolja od tisuću mjeseci. Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake. Sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.“ (sura 97,1-5) Tako stoji u muslimanskoj predaji. Sura 97 u povijesti religija čovječanstva stoga ne predstavlja vrijeme prosvjetljenja, niti vrijeme iščekivanja, nego vrijeme objave Božje Riječi ljudima. Time je i u svijetu islama noć jedno posebno vrijeme: vrijeme, u kojem ljudi osjećaju posebnu blizinu svom Stvoritelju, u kojoj anđeli i Božji Duh silaze i ljudima otvaraju prisutnost božanske Riječi.
A „tiha noć, sveta noć“ kršćana? Pri točnijem određivanju popularna, međunarodno raširena pjesma i nije baš od pomoći. Zašto? Ovdje valja znati dvije stvari. Prvo: ova pjesma baš i nije stara, ona je stara „tek“ 200 godina. Na Badnje veče 1818. seoski učitelj Franz Xaver Gruber i župni vikar Joseph Mohr u jednom selu kod Salzburga su po prvi put otpjevali ovu pjesmu. Mohr je 1816. napisao strofe jednostavne pjesme, a Gruber je 1818. napisao melodiju. I drugo: nije slučajno da je ova pjesma nastala na njemačkom govornom području. Jer prije svega se na sjeveru Europe od 19.st. Kristovo rođenje slavilo u jednoj „svetoj noći“, u „Kristovoj noći“ ili „ponoćki“. U drugim krajevima je jača tradicija ranog misnog slavlja na Božićno jutro (očito je na prostorima Hrvatske i BiH očito bila jača gore spomenuta tradicija s njemačkog govornog područja, op.prev.). Rano kršćanstvo u prvim stoljećima nije poznavalo slavlje „svete noći“. Uskrs je bio važniji od Božića. Kako i kada se onda počelo slaviti rođenje Isusovo? Jedina dva teksta koji izvještavaju o rođenju Isusa, evanđelja po Mateju i Luki, ne poznaju ni točno razdoblje (godišnje doba) niti precizan datum (godina, dan, sat). Izvori ne kažu ništa o rođenju Isusovom za vrijeme noći. Sporazum oko slavljenja blagdana u Crkvi na 25. prosinca potječe iz 4.st. Po prvi put u jednom rimskom kalendaru za 334. ovaj je datum označen kao svetkovina rođenja Kristova. Razlog za ovakav izbor je prema istraživačima sporan. Oni se slažu samo u tome da prema astronomskim spoznajama tog dana počinje „uzdizanje“ Sunca nakon zimskog solsticija. Kršćani su, smatra se, taj datum koristili simbolički, jer su u Isusu Kristu vidjeli „pravo Sunce“ ili „Sunce pravde“. Tako da kršćanska svetkovina rođenja nema „poganske“ (u smislu da je samo nadomjestak za svetkovinu Boga Sunca, „Sol invictus“), nego astronomske korijene.

No, kršćani istoka Kristovo rođenje ipak ne slave 25. prosinca, nego 6. siječnja. Oni svetkovinu zovu – ne slučajno – „Epifanija”, ili: „Bogojavljenje“. Time je napravljeno jedno važno pomicanje naglaska u slici Krista, čije kasnije posljedice se očituju i u pjesmi „Tiha noć“. U spomenutim Evanđeljima je rođenje Isusovo još uvijek rođenje mesije, kojega izraelski narod očekuje i koji naviješta mir svim narodima svijeta. Dakle, jedno kolektivno i univerzalno obećanje. Kasnije „Božić“ postaje isključivo svetkovina rođenja „Sina Božjega“koji silazi iz nebeske sfere i na zemlji se „pojavljuje“ kao čovjek, kako bi učinio ono o čemu se sasvim skromno pjevau „Tihoj noći“: „spasiti“ ljude. Božić je u toj pjesmi sada konačno izgubio dimenziju mesijanskoga, koja povezuje kršćane sa židovima, a time i dimenziju kolektivnog i univerzalnog. Rođenje Sina Božjega, iz čijih se „božanskih usta“ smije ljubav, postaje ekskluzivnom svetkovinom kršćana, koji s rođenjem Krista sa sigurnošću slave svoj vlastiti, individualistički suženi „čas spasenja“: „Krist Spasitelj je tu, Krist Spasitelj je tu“! Premda je duševni mir svakog pojedincavažan, mesijanska oporuka obavezuje na više.

No, prema kršćanskoj predaji obećanje mira u svijetu svakako ne dolazi slučajno noću. Za vrijeme jedne „noćne straže“, može se pročitati u Evanđelju po Luki (2, 8-14), ukazuje se odjednom „Anđeo Gospodnji“ pastirima, koji su se utaborili na otvorenim poljima u blizini Betlehema. Zbog iznenadnog bljeska svjetlosti nastupi strah. Zatim radosna vijest: mesija je rođen! Njegov „znak“? Ne sjaj i slava, nego malenost i skromnost. U štalici za stoku leži on, kao dojenče u pelenama! Tamo ga se može naći. To ruši uobičajene predodžbe, proturječi fantazijama o moći. Ovaj mesija je drugačiji. Tada međutim postaje još dramatičnije. Jer iznenada na noćnom nebu nad Betlehemom pojavljuje se velika četa anđela i naviješta sada poruku mira za cijelo čovječanstvo i to u dvostrukom smislu. Onda najprije hvali „na nebesima: Božja moć. Svjetlo! I uzvišenost!“, to je jedan smisao. A iz toga slijedi i poruka za već tada ratovima i konfliktima rastrgani svijet: „Na Zemlji: mir Božji! Mir svima, koje on voli!“ (W. Jens). To je oporuka, na koju „Božić“ iz godine u godinu podsjeća, od početka do danas proturječno svim svjetskim moćima, koje čizmama gaze svjetski mir. Betlehemska noć je stvarna „sveta noć“ za kršćane. To nije noć prosvjetljenja kao kod Bude, nije noć oslobođenja iz ropstva kao kod Mojsija, niti noć silaska Božje Objave kao kod Muhameda, ali je zacijelo noć jednog velikog obećanja za cijelo čovječanstvo. Tko je poput mene jednom u toj noći putovao iz Jeruzalema u Betlehem, kako bi se molio u crkvi rođenja, nikad neće zaboraviti čaroliju jednog takvog putovanja pod zvjezdanim nebom, stidljivi ulazak u crkvu rođenja i posjetu „špilji rođenja“, koja unatoč stoljećima koja su je izmijenila iznutra i političkim konfliktima vani još uspijeva dotaknuti čovjeka.

No zašto noć u počecima velikih religija igra jednu tako važnu ulogu? S čime je to povezano? Odgovor treba tražiti u ovom smjeru: svjetlo dana dozvoljava razlikovanje u prostoru između onoga što je dolje i onoga što je gore. Nebo i zemlja su optički jasno razdvojeni. No, noću se stapaju ono što je gore i ono što je dolje, dolazi doiskustva jedinstva prostora. I taj trenutak odgovara religioznom iskustvu. Isto kao što se čini kako se nebo noću „naginje“ prema zemlji, tako se i Bog naginje prema svijetu. Bog i čovjek dotiču se na jedan trenutak, koji sve mijenja. Tu dolazi i motiv kontrasta, jer sve religije koriste kontrastni simbolički jezik svjetla: svjetlo, koje sja u tami, svjetlost koja se bori s tamom, osvjetljenje, koje tjera sljepoću.

A svemu tome treba dodati još i ovo: noć je za nebrojene ljude vrijeme posebne budnosti, pristupačnosti, osjetljivosti za ono tajanstveno i nepojmljivo. Zbog toga i snovi ovdje imaju svoje mjesto. Oni su kontaktna područja sa onim skrivenim u nama samima, s onim zaklonjenim, nesvjesnim. Oni nam posreduju nizove slika i simbola za ono neshvatljivo u nama i pokazuju kako noć može biti vrijeme dočekivanja poruke. Jer snove mi ljudi „proizvodimo“ ne na isti način na koji proizvodimo ručne radove ili umotvorine. Snovi, iako dolaze iz nas samih, su neka vrsta posebnog iskustva. Pri tome se mi ljudi doživljavamo ne kao „stvaraoci“, nego kao oni koji primaju neku poruku, kao darovani, kao protumačeni. Same sebe tako doživjeti svakako je religiozno praiskustvo, bilo za budiste s promišljanjem buđenja Bude, bilo za židove sa sjećanjem na noć izlaska, bilo za muslimane sa sjećanjem na „silazak“ Kur'ana ili za kršćane s obvezivanjem na mesijansko obećanje svjetskog mira, koje je u svijet došlo s osobom i porukom Isusovom.

Božić 2015: Koliko često je u povijesti to veliko obećanje osramoćeno i izdano, pa i 2015. No to se obećanje ne može ni poreći ni izostaviti iz kršćanske poruke. Naš svijet bi bio još neutješniji kad ne bi bilo tog obećanja. Onome kome „Božić“ nije izvanjski ritual, niti je svake godine nadglasan trgovinom i strkom, taj ostaje obvezan na to obećanje Božića. Upravo u sadašnjem trenutku imamo svijet koji doživljava sve više prekomjerne mržnje, ubojstava, uništenja i progona, ali u kojem se i nebrojeni ljudi i dalje zalažu za više ljudskosti, zaštite i skrbi za ugrožene. Među njima i mnogi muslimani, koji trenutno još više nego prije stoje pod generalnom sumnjom kako njihova religija opravdava mržnju prema „nevjernicima“ i ubijanje nejakih i nedužnih. Kao da „Noć određivanja“ nije noć obvezivanja na mir. Kao da u Kur'anu ne stoji da, tko ubije jednog nedužnog čovjeka, kao da je ubio cijelo čovječanstvo (sura 5, 32). Kao da znanje o svim „svetim noćima“ ne bi moglo stimulirati jedno povezujuće, umrežavajuće mišljenje, koje bi omogućilo uzajamnu suradnju punu poštovanja, kulturu pažljivosti i participacije.

Protiv cinične hladnoće blasfemičnog sramoćenja Božjeg imena i zaslijepljenog prezira prema ljudima mi trebamo kontraznak uzajamne suradnje među ljudima, kojima je njihova „religija“ nešto više od sredstava podjele svijeta na vjernike i nevjernike, nešto više od droge obogotvorenja samih sebe kao gospodara života i smrti, nešto više od otrovnog sredstva za rast megalomanije, koja vjeruje kako je vlastita religija određena vladati svijetom. Papa Franjo je postavio jedan takav kontraznak. Na njegovom zadnjem putovanju u Afriku on je u džamiji centralnoafričke prijestolnice Banguija govorio o kršćanima i muslimanima kao „braći i sestrama“. „Oni koji vjeruju u Boga“, morali bi biti „muškarci i žene mira“. Nasilje iskrivljava „lice Božje“: „recimo zajedno 'ne' mržnji, osveti, nasilju, posebno onome koje se čini u ime religije ili u ime Božje. Bog je mir, selam“.

Što slijedi iz svega ovoga? Onaj tko slavi svoju „svetu noć“, trebao bi se ubuduće osjećati istodobno povezan sa svima onima, koji s istom otvorenošću za ono stvarno božansko slave svoju „svetu noć“. Budisti će 2016. u Njemačkoj slaviti Vesak 4. svibnja, židovi večer Sedera 23. travnja, muslimani „Noć određivanja“ 1. srpnja i kršćani „noć Betlehema“ kao i uvijek 24. prosinca. Kod jednog od najvećih židovskih mislioca 20.st., Abrahama Joshue Heschela, pronašao sam jednu riječ koja je postala vodećom riječju mog rada: „Nijedna religija nije otok. Svi smo međusobno povezani. Izdaja duha na strani jednoga od nas dotiče se vjere svih. Pogledi jedne zajednice imaju posljedice za druge zajednice. Danas je religiozni izolacionizam iluzija“.  /Karl-Josef Kuschel, prometej.ba/