Bio je prekriven granjem i ostavljen da ga psi pojedu. Tom prigodom je ubijen bez suda Stjepan Tadić iz Par Sela koji je pošao tajno da sahrani dr. Dragu Dujmušića. O kako velikom čovjeku je bila riječ vidi se iz tog da su ga tek iz drugog pokušaja uz rizik života neki hrabri ljudi uspjeli prenijeti i pokopati u katoličko groblje u Par Selu.

Dr. Dragan Dujmušić rođen je u Polju, župi Dolac kod Travnika, za svećenika je zaređen 1922. Studirao je u Strasbourgu, a doktorirao na KBF-u u Zagrebu. Bio je kateheta u Tuzli, te župnik u Zvorniku i Morančanima kod Tuzle. Kao katehet u Tuzli je posebno uživao ugled kod hrvatske inteligencije.

Kad je bilo izvjesno partizansko zauzimanje Tuzle 1943., ostao je u gradu, opravdano uvjeren u svoj ugled i u činjenicu da nikome nije ništa zlo učinio. Nije poslušao prijatelje koji su ga savjetovali neka se skloni pred partizanima.

Partizani su ga uhitili po ulasku u Tuzlu. Odveli su ga iz Morančana 7. listopada 1943. godine i izveli pred partizanski sud. Otvoreno je iznosio svoje uvjerenje, suprotstavljajući se ateističkim i komunističkim zabludama. Osudili su ga na smrt strijeljanjem. Istog dana 7. listopada. 1943. uz grozna mučenja smaknuli su ga strijeljanjem kod Par Sela s mnoštvom hrvatskih intelektualaca.

U uvali Rakidžinici namjerno su ga ostavili plitko ukopana, samo su ga prekrili prekriven granjem i ostavili da ga psi pojedu. Stjepan Tadić iz Par Sela pošao je tajno dostojno sahraniti dr. Dragu Dujmušića, ali partizanska zlovlast je Tadića dala zbog toga ubiti bez ikakva suđenja. Ipak, dr. Drago Dujmušić bio je na glasu kao veliki čovjek i zato ljude ni rizik od gubitka života nije spriječio u pokušaju dostojna pokopa svog vjeroučitelja. Skupina hrabrih ljudi iz drugog pokušaja uspjeli su prenijeti i pokopati u katoličko groblje u Par Selu.

Za vrijeme Titove partizanske uprave u Tuzli bio izvršen pretres njegove kuće, začudili su se partizani, dužnosnici, kad su vidjeli da nema u njegovoj kući velikih zaliha živežnih namirnica. Njegove ruke ostale su čiste od tuđe krvi i tuđeg blaga.

dr. Dragan Dujmušić

Pokojni Dragan poginuo je junački, kao Hrvat i svećenik. Smrt njegova bila je dostojna kruna i završetak njegova plodnog života i zaslužnog rada, kojega je proveo većinom u Tuzli odgajajući mladež i vodeći razna hrvatska društva…

Dragan Dujmušić rodio se kao sedmo dijete od njih osmero. Dva brata postali su svećenici, i to dr. Anto Dujmušić, koji je umro od napora svoje službe 19. travnja 1943., kao župnik u Turbetu, a dr. Dragan Dujmušić, najmlađi od braće tragično je završio svoj život kao kateheta u Tuzli 7. listopada 1943. Draganovi roditelji Pero i Ana bili su katolici starinskoga kova.

I da se je koji putnik zadržao u Polju kraj Travnika, gdje se je 18. IX. 1899. god. rodio Dragan i da je onuda prolazio, osobito navečer, čuo bi iz pojedinih kuća žamor zajedničkih večernjih molitava. I u obitelji Dujmušića vladao je taj krasan običaj i kada bi oni svi sakupljeni navečer onako u zboru zaorili, čulo ih se na kraj sela:

“Isuse i Duše lipi,

Moju dušu Ti pokripi.”

Nije poslušao prijatelje da se skloni pred partizanima, uvjeren da nije nikome ništa zlo učinio. Prije smrti (7.10.1943.) rekao je izvršiteljima montirane režimske osude:

“Tijelo je sada svakako vaše, dajte mi malo vremena da dušu preporučim Bogu.”

U Sarajevu danas djeluje studentski dom "Dr. Dragutin Dujmušić" Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva po spomenutom mučeniku.

Meša Selimović: Otkako mi je svećenik dr. Drago Dujmušić pokazao Kristovu ljepotu, nisam pronašao ništa ljepše ni sadržajnije

O samom Dujmušiću Meša Selimović u svojoj knjizi “Sjećanja”, govori :

“O svim religijama govorio je najljepše; sve religije su dobre i plemenite, Bog je uvijek ista suština i smisao svijeta. Nikad nijednom riječju nije pokudio drugu religiju. I nikad nije govorio protiv ateizma.”

Kada jedan od najvećih pisaca južnoslavenskog prostora, Meša Selimović, izusti da „od trenutka kad mu je svećenik dr. Drago Dujmušić pokazao Kristovu ljepotu nije pronašao ništa ljepše ni sadržajnije“, takva rečenica ne ostavlja ravnodušnim. Ona otkriva dubinu jednog unutarnjeg preobražaja, koji nije proizišao iz ideologije, nego iz susreta – osobnog i iskrenog.

Mehmed Meša Selimović (1910. – 1982.), pisac svjetskog glasa, najpoznatiji po romanima Derviš i smrt i Tvrđava, rođen je u Tuzli u muslimanskoj obitelji. Iako često svrstavan među sekularne mislioce, Selimović je bio duhovni tragač, suptilni analitičar egzistencije, smisla, krivnje i slobode. Njegova književnost otkriva čovjeka koji je duboko promišljao o Bogu, pravdi i tišini savjesti.

Selimović o njemu u knjizi Sjećanja (1976.) piše: „O svim religijama govorio je najljepše; sve religije su dobre i plemenite, Bog je uvijek ista suština i smisao svijeta…“

U nastavku donosimo taj zaboravljeni susret duše i riječi – pisca koji je tražio smisao i svećenika koji ga je nenametljivo posvjedočio.

 Izvor: Meša Selimović, Sjećanja, Vulkan, Beograd, 2019., str. 69-73.

Gimnazija. – Za tuzlansku gimnaziju vezano je petnaest godina moga života, osam đačkih i sedam profesorskih. Stare zgrade gimnazije više nema: ispucala je i nagnula se na zemljištu koje tone, i prije nekoliko godina srušena; na drugoj strani Tuzle, na obali Jale, sagrađena je nova gimnazija, lijepa i moderna, ali je stara bila ljepša, ili je meni ostala u nezaboravnom sjećanju, s divnom fasadom, bogatim stepeništem, širokom aulom, lijepim učionicama, i funkcionalnim kabinetima. Iz osnovne škole sam pošao u gimnaziju sa strahopoštovanjem, ali na samom upisu uplašenog i gotovo paralisanog od nekog nespokojstva kojem nisam znao razlog, možda i zato što sam jedini od svojih dotadašnjih drugova pošao u gimnaziju, svi ostali su otišli na zanat ili u rudnik, umirio me je katolički kateheta dr. Drago D. Ne znam kako je zapazio moju zbunjenost, ali mi je priskočio u pomoć u pravom času: prijateljski se osmjehnuo onako mlad, lijep uglađen, pristao u svom crnom svešteničkom odijelu s tvrdom bijelom kragnom, lako mi dodirnuo rame, rekao mi nešto ljubazno (riječi sam zaboravio istog trenutka, ali njegov prijateljski gest sam zapamtio zauvijek), i tako uspješno posredovao između moje osjetljive plahovitosti i svečane hladnoće gimnazijske aule, zagušene ogromnim mermernim stubovima. Osjetio sam dobru zaštitničku ruku, i sve je postalo lakše i običnije. (Kad bi stariji imali volje i vremena da posvete malo pažnje djeci i omladini, vezali bi ih za sebe tvrdom ljubavlju, i lakše bi ih usmjeravali: vjerovali bi im na ljubav i stavljali bi se pod zaštitu njihova povjerenja. Nažalost, stariji nemaju ni volje ni vremena, i ispuštaju šansu da lako utiču na mlade.)

Obradovao sam se kad sam vidio da nam je razredni starješina i nastavnik srpskohrvatskog jezika moj poznanik s upisa, dr. Drago D. Moja radost radi toga i unaprijed poklonjeno povjerenje pokazali su se potpuno opravdani. Sve nas je osvojio već prvog časa, svakog je upitao kako se zove, šta su mu roditelji, koji predmet najviše voli, šta želi da postane u životu, sve tako, možda i nevažno, ali presudno za upoznavanje i zbližavanje, pogotovu što je svakome od nas umio da kaže lijepu riječ, da nas razvedri ili ohrabri. Svi smo bili oduševljeni. Ni docnije se nismo razočarali: uvijek je bio naš zastupnik, uvijek na našoj strani, čak i kad smo bili krivi, i to mu nismo zaboravljali, bez obzira što nas je nasamu grdio. Osjećali smo kako je dobar i širok čovjek: lako je biti na nečijoj strani kad je bez krivice, a mi smo bili puni krivica kao pas buha. Ako je bio prisiljen da nekoga kazni, činio je to sa žaljenjem, i uz objašnjenje koje je kaznu činilo lakšom. Ali je kazni bilo znatno manje nego krivica, jer je taj vrsni pedagog pametno nastojao da previdi mnoge nevažne prestupe, pa i važne, ako nisu imali težih posljedica. Tako nas je obavezivao zahvalnošću, koju nije tražio, ili je neke naše pobune činio bespredmetnim, jer su ostajale neprimjećene. Nikoga nisu naljutile, njegovom zaslugom: pravio se da mnogo šta ne primjećuje, i tako nije bilo razloga ni za ljutnju ni za kaznu. A obično su to prestupi bez težih posljedica, i samo sitničavi ljudi, a njih je dosta, daju im značaja. Ali nikada nije propustio da nas pohvali za dobar odgovor, za ocjenu odličan, zapisanu u katalog, kojoj je davao značaj razredne svečanosti, za dobro vladanje kao i za svaki postupak koji se mogao na ma koji način istaknuti. (Na neki tajanstveni način on je saznavao kad bi se djeca pomirila u svađi, i javno bi pohvalio obojicu.)

Počeli smo da se takmičimo ko će zaslužiti njegov osmijeh, pohvalu, gest priznanja s rukom koja bi pogladila kosu. Nesvjesno smo igrali po njegovoj muzici (bila je zaista ugodna), činili smo sve što je on želio, misleći da to mi hoćemo, a sve bez grdnje i batina, bez prijetnje i bez ružne riječi, uz blag osmijeh i lijepu riječ, ili ozbiljno lice ako je nečim bio nezadovoljan. Taj mag koji je znao tajnu vladanja dječjim dušama stvorio je od trideset-četrdeset đavola ako ne baš heroja, anđelčića a ono skupinu dosta pristojnih đaka. Učili smo, primajući sve kao dragocjeno otkriće koje nam je bilo tim draže što nas je navodio da sami do njega dođemo, slušali smo priče i parabole o grijehu i krivici, o ljubavi koja spasava, o bogu koji sve prašta ako se iskreno pokajemo, o savjesti i moralnoj odgovornosti koje su uvijek žive u dobrom srcu. Docnije smo uvidjeli da on nije mnogo odstupao od svog popovskog poziva i govorio nam je kao da smo na času katoličke moralke, ali smo tada bili njime oduševljeni. Sjećam se, i danas ga vidim u mislima, kako stoji pred nama, teško objašnjiv razlog našeg stalnog oduševljenja, uvijek nasmiješen, sa blistavo čistim svešteničkim kolarom ispod crnog sakoa, nikad tužan ni mrzovoljan, nikad nervozan ni nestrpljiv, uvijek tu radi nas, nama na raspolaganju, neužurban, nema kud da žuri, jer mi smo tu, pred njim. S uživanjem izvodi svoj lagodni moralno-didaktični šou: kao da se sam igra, kao da sâm uživa, priča obeznanjenim gimnazijskim prvačićima priču o čovjeku koji je bezbrižno griješio i, idući kroz život, sve grijehove bacao u torbu koju je nosio na leđima. Ali se desilo (u priči ništa nije teško ni nevjerovatno) da mu je odsječena glava, pa mu ju je dobra vila ponovo zalijepila, ali je bila brzopleta, pa je to učinila nespretno, nasadivši je krivo, naopako, pa je tako vidio koliko mu se grijehova nakupilo u torbi, i kad mu je vila namjestila glavu kako treba, popravio se i nije više griješio. (Sami smo došli do pouke: nikad ne treba skrivati grijehe od svoje savjesti, treba ih uvijek priznati i sebi i dragom bogu.)

Zbog našeg učešća u otkrivanju mudrosti, ili zbog njegova ugodna glasa kojim je pričao, ili zbog načina pričanja zbog kojeg je svako od nas smatrao da on to priča samo njemu, smatrali smo da su to najpametnije i najsadržajnije parabole na svijetu. O religijama, svim, govorio je najljepše, sve religije su dobre i plemenite, bog je uvijek ista suština i smisao svijeta. Predstava gospoda boga kao starca s bijelom bradom, govorio je slobodno, to je naivna folklorna materijalizacija nematerijalnog svebića i familijarno viđenje nečeg starinskog i prisnog, što se poštuje i voli. Poslanstvo Isusa Hrista, svejedno da li se naziva Isus Hrist, Isus Krist ili Isapejagamber, to je najljepši i najplemenitiji simbol koji je čovječanstvo stvorilo. Otkako mi je dr. Drago D. ukazao na njegovu ljepotu, sve do danas – mada već odavno ateista – nisam otkrio ništa ljepše i sadržajnije: čovjek koji svojom patnjom iskupljuje grijehe drugih ljudi – to je grandiozna moralna i poetska slika najvećeg humaniteta, i ostala je neokrnjena bez obzira na sve devijacije hrišćanstva.

Nijednom rečju nije pokudio drugu religiju; važno je bilo da mi poštujemo religiju uopšte. I nikad nije govorio protiv ateizma, kao da nije htio da nas navodi na zavodljivu psihološku klizavicu otpora, ili je isključivao iz razgovora tu mogućnost: čemu razgovor o vatri, ako vatre nema?

Ali mi smo morali da upoređujemo, i mada smo krili jedan pred drugim, a ne znajući mnogo o religijama, upoređivali smo njihove predstavnike, i vidjeli smo kako velika razlika postoji između katoličkog katehete i naših vjeroučitelja. A onda, avaj, i između vjera: njegova je izgledala plemenita, humana, vedra, rafinovana, svjetska, a naša je bila balkanska, primitivna, kisela i nezanimljiva. Učili smo ubitačno dosadne, direktno kretenske stvari, uglavnom iz mitske i hagiografske istorije islama (kako je taj i taj božji poslanik deset godina gorio u plamenu a nije izgorio i sl.); a bili smo kivni i zato što smo svakog petka morali doći na podnevnu molitvu, džumu, u džindić-mahalsku džamiju, s fesom na glavi; izostanak ili dolazak bez fesa kažnjavan je neopravdanim časom i ukorom. Tu dosadnu dužnost činili smo sebi zanimljivijom tako što smo za vrijeme molitve pravili neviđen nered, ubadali smo jedni druge čiodom otpozadi, skrivali cipele, sjedali nekome na glavu dok je bio na „sedždi” (s čelom na podu), izmišljali stotinu čuda, zbog čega su školske vlasti izabrale za đake malu džamiju u jednoj perifernoj ulici.

Ali su religije najdirektnije upoređivane prema vjeroučiteljima. Činilo nam se da su otjelotvorenje religije koju su predstavljali, kao da su njeni ambasadori: oni su bili neposredna slika vjere čiji su tumači bili...

Izvori:

Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.

Fra Josip Zvonimir Bošnjaković, Istrpljena vremena, Zagreb, 2013.

/historija.info/

/fratellanza.net/

/komunistickizlocini.net/