Gotovo četiri mjeseca prošla su od smrti velikana bh. umjetnosti Josipa Pejakovića. Mnogi su ga već zaboravili, kao da nije učinio mnogo za Bosnu i Hercegovinu. No, njegov rodni Travnik to ne dopušta. Travničani osjećaju dužnost sačuvati uspomenu na čovjeka koji je svojim djelima, umjetnošću i riječima govorio o rodnom gradu, domovini i njezinim ljudima. Zbog toga su pokrenuli inicijativu da Centar za kulturu ili jedna od gradskih ulica nose njegovo ime.

„Josip je u Travniku ostavio neizbrisiv trag, ali taj trag nije ograničen samo na Travnik nego na cijelu BiH. On je, za mene i vjerujem za sve nas, bio simbol kulturne snage, glas savjesti i naroda, borac za jednakost i moral, te protivnik nacionalizma“, kaže Azra Šabanović.

Da je bio jedan od simbola Travnika, slažu se i mnogi drugi građani. Neki ga pamte kao dječaka iz Poturmahale, drugi kao prijatelja Conju, treći kao vrhunskog glumca, pisca i govornika koji se uvijek rado vraćao svome gradu.

„On je zaslužan građanin Travnika. Uvijek je isticao svoje porijeklo i zadužio je ovaj grad, stoga u potpunosti podržavam tu ideju“, kaže jedan od anketiranih Travničana.

Drugi dodaju da je Pejaković svojim djelovanjem u umjetnosti i kulturi ostavio dubok trag, ali i ostao blizak običnim ljudima:

„Josipa Pejakovića pamtim kao dobrog čovjeka i Travničanina. Travnik mu je malo dao, a trebao mu je dati mnogo više.“

Na pitanje koliko mu je Bosna i Hercegovina dala, sugovornik odgovara:
„Malo, pogotovo Sarajevo, u kojem je živio više nego u Travniku.“

Travničani smatraju da bi grad trebao trajno čuvati uspomenu na njega:

„Mislim da mnoge ulice nose imena ljudi za koje pola Travničana nije čulo, a Conja pokojni to sigurno zaslužuje.“

Da je zaslužio i zbog svojih humanih djela, podsjeća prodavač knjiga Fead Jusufbašić. Prisjeća se kako mu je Pejaković prije više od 15 godina govorio o mladiću koji je teško živio s obitelji u Travniku, a kojem je odlučio pomoći:

„Već sljedeći ponedjeljak Josip je sa sinovima snimao emisiju kod tog momka, njegove majke, sestre i njezine kćeri. Tom se mladiću život poslije te emisije potpuno promijenio nabolje“, priča Jusufbašić.

Takvih primjera bilo je na stotine, kaže njegov dugogodišnji prijatelj Ešref Kozarić. Da se Pejaković rodio u nekoj uređenijoj europskoj zemlji, dobio bi mnogo više priznanja – i za života i nakon smrti, dodaje Kozarić.

„Peticiju ćemo napisati i predati načelniku Dautoviću te predsjedateljici Općinskog vijeća, kako se ne bi ponovila pogreška kao s Ćirom Blaževićem ili Ivom Andrićem. Imena takvih ljudi ne smiju biti zaboravljena u povijesti Travnika“, kaže Kozarić.

Za razliku od Travnika, Sarajevo je, čini se, zaboravilo čovjeka koji je u tom gradu proveo više od 50 godina i radio u Narodnom pozorištu. Na komemoraciju je došao tek mali broj kolega, a posljednji aplauz dobilo je pedesetak ljudi. O inicijativi da neka ulica ili trg nose njegovo ime – zasad ništa.

Vijećnik Srđan Srdić razmišljao je o pokretanju takve inicijative, ali je, vodeći se prijašnjim iskustvima, odustao:

„Najbolje bi bilo da jedan od vijećnika, načelnik Općine Centar ili Općinsko vijeće pokrene inicijativu prema kantonalnoj skupštini i njezinu radnom tijelu, kako bi se to doista ostvarilo. Veliki Josip Pejaković to je iskreno zaslužio“, smatra Srdić.

Pejaković je bio jedan od najnagrađivanijih glumaca u BiH, a tijekom rata spašavao je nacionalno blago iz sarajevske Vijećnice i desetke ikona iz pravoslavne crkve. U amanet je ostavio i tekst himne – možda najprihvatljiviji za sve građane Bosne i Hercegovine, zemlje o kojoj je najljepše pisao.