U nastavku pročitajte ulomak:

(...)„ Vjetar je obilazio usnuli grad. Zavirivao je i skitao bez cilja. Zvuk automobila podsjeti ga na noćno uređivanje gradskih ulica. Pošao je do susjedne ulice. Ugledao je veliki kamion gradske čistoće. U njega su radnici istresali kontejnere s otpadcima. Nestašan, kao što su svi vjetrovi, odlučio se našaliti.

- Bit će veselo!- smijao se.

Uzeo je zalet i pojurio prema njima. Prvo im je skinuo kape s glava i podigao ih visoko. Vrtio ih je u zraku. Smijao se noseći ih u gradski park. Bacio ih je na tlo, ponovo ih digao visoko i bacio pred kotače kamiona. Sjeo je na kamion. Zadovoljno se smješkao promatrajući kako se radnici ljute, otresaju kape i stavljaju ih ponovo na glave.

- Nepopravljiv je, pravi mangup- gunđao je radnik Niko vukući do kamiona kontejner u kojem su bili roboti.

- Što se događa?- zapitao se uplašeni Robi probudivši se.

- Ne znam, nikad ništa slično nisam doživjela- prišaptala je Ula.

Sljedeći tren ga je velika gumena rukavica zgrabila i povukla. Čvrsto ga je držala. Nije se mogao izvući.

- Igračka ili lutak iz izloga!?- iznenadio se Niko promatrajući Robija.

Ponovo je zavukao ruku u kontejner. Sada je dohvatio Ulu i progunđao:- Još jedna.

Ponio ih je baciti u kamion i zastao. Igračke, dva robota, uplašeno su ga gledale.
Činile su se kao živi.

- Ponijet ću ih kući- odlučio je stavljajući ih u vozačevu kabinu– čudim se kako ljudi odbacuju ovako zanimljive stvari.

Niko je nastavio raditi. Prestrašeni Robi i Ula pokušavali su se izvući iz kabine koja im se činila kao tamnica. Trud im je bio uzaludan jer je Niko zatvorio i zaključao vrata.

- Robi, što se događa? – šaputala je uplašeno Ula.

- Ne znam … ne boj se … već ću nešto smisliti- zabrinuto joj je odgovorio Robi.“

(...)

Marić