.
kao u ratu, Talijani su nakon prvog šoka od korone izašli iz svojih “bunkera” i na balkonima stanova zapjevali “Fratelli d’Italia”. Njihova himna lebdjela je iznad sablasno praznih ulica. Koje je okupirao nevidljivi virus. Dojmljivo je bilo gledati snimke kako u “zarobljeništvu” svojih stanova pjevaju omiljene pjesme, sviraju razne instrumente, plešu macarenu. I natpis “Tutto andra bene” – “Sve će biti dobro”. Pljesak se proširio svijetom kao zahvala svima koji se bore protiv opasnog neprijatelja kodnog naziva COVID-19.
Bi li zauvijek zašutio, jer nikada, kada je riječ o Ivi Andriću, ne treba smetnuti s uma onu čuvenu misao iz pripovijetke Most na Žepi: U ćutanju je sigurnost? To je misao koja u mnogome određuje Andrića.
uz vječno pitanje čiji je Travničanin Ivo Andrić, hrvatski ili srpski, posljednjih godina u Mostaru tinja unutarsrpski spor i oko toga tko ima pravo baštiniti tradiciju Alekse Šantića. Umjesto da im se promoviraju i slave književna djela, dvojica pisaca rođena u Bosni i Hercegovini postala su predmet međunacionalnih i unutarnacionalnih obračuna. Vjerojatno takvu ostavštinu nisu željeli.
Međunarodna krizna skupina (ICG) 1998. godine izradila je strategiju "Podijeli i osvoji" usmjerenu na Hrvate u BiH i njihovo političko rukovodstvo.
Vođen uredskim obvezama, često putujem središnjom Bosnom. Uz obale istoimene rijeke i njezine posestrime Lašve, s lijeve i desne strane puta, od zavoja do zavoja, guste šumarke izrasle po okolnim brežuljcima i crvene krovove od puta odmaklih kuća, zaklanjaju visoke krošnje drveća i tako stvaraju privid ugodne likovne pozornice.
Gloria Lujanović je novinarka mlađe generacije. Ne znam je osobno. A zašto bih je i morala znati? Dovoljno je da pročitam kako joj vele da je „ustaška kurvetina“ i da joj „žvalje treba razvaliti“, pa da je upoznam.
Koliko god napredak tehnologije može donijeti dobroga u životu, toliko može i naštetiti.
Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović je danas, prilikom posjete Vitezu i Travniku, posjetila Ahmiće i Križančevo selo. Na taj način je pokazala svoju veličinu, ali ujedno i licemjernost sarajevskih političara, analitičara, novinara i intelektualaca. Svi oni moraliziraju i pozivaju na osudu zločina, a nikada da isto urade.
Posebno kada se u taj i takav kontekst stave haaške presude šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata, koja je čini se, bošnjačkim političarima, na žalost i običnim ljudima, dala krila, vjetar u leđa, pa se sve više, češće i žešće, napada i „puca“ po Hrvatima iz svih oružja, juriša se, žešće nego do sada, na njihova ustavna, konstitutivna, ljudska i božja prava.
Bio je to najšokantniji trenutak u povijesti naše televizije. Gledali smo kako je, nakon što mu je haaški sudac izrekao presudu, general Praljak neočekivano uzeo riječ i izjavio: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. Odbacujem s prijezirom vašu presudu!“ i ubio se u prijenosu uživo popivši otrov iz bočice, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernjak.
