.
Mogu li se uspoređivati žrtve i imaju li sva ubijena djeca tijekom rata pravo biti žrtvom? Je li bilo opravdano da bošnjačka Armija BiH hladno ubije djevojčicu Augustinu Grebenar u Vitezu i drugu nevinu djecu?
Kolumnu mons. Ive Tomaševića, objavljenu na Katoličkoj tiskovnoj agenciji, prenosimo u cijelosti, bez intervencija.
Fašista” (s karakterističnim mekim “š”), “papak”, “seljak”, “bobanovac”, “ustaša” i “neprijatelj Bosne” u dominantnom dijelu sarajevske javnosti postao sam davno, 2006., u vrijeme kad su Bošnjaci prvi put izabrali Željka Komšića za “hrvatskog” člana Predsjedništva BiH.
Sarajevo večeras.
Što bismo očekivali od mladog čovjeka, dobro poznatog i omiljenog lica s TV ekrana, u prvom javnom obraćanju nakon što je odlučio ući u politiku i kandidirati se na predstojećim korona-parlamentarnim izborima? Pa naravno, opravdavanje masovnog zločina komunističkog režima počinjenog prije 75 godina, što drugo!
Najavljeno služenje mise žrtvama bleiburške tragedije u sarajevskoj Katedrali izazvalo je brojne negativne reakcije u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Trenutak u kojem se crkva pojavila kao uznemiravajući čimbenik u BiH je trenutak u kojem svaka priča o suživotu, razumijevanju i uvažavanju gubi svaki smisao.
Taman kada čovjek pomisli kako će nevolja, kao što je ova aktualna pandemija koronavirusa, ljude uozbiljiti i barem potaknuti da preispitaju svoju ljestvicu vrijednosti, dogodi se da ljevičari i određeni bošnjački krug političara u BiH, to svojim postupcima i izjavama u javnosti opovrgnu.
kao u ratu, Talijani su nakon prvog šoka od korone izašli iz svojih “bunkera” i na balkonima stanova zapjevali “Fratelli d’Italia”. Njihova himna lebdjela je iznad sablasno praznih ulica. Koje je okupirao nevidljivi virus. Dojmljivo je bilo gledati snimke kako u “zarobljeništvu” svojih stanova pjevaju omiljene pjesme, sviraju razne instrumente, plešu macarenu. I natpis “Tutto andra bene” – “Sve će biti dobro”. Pljesak se proširio svijetom kao zahvala svima koji se bore protiv opasnog neprijatelja kodnog naziva COVID-19.
Bi li zauvijek zašutio, jer nikada, kada je riječ o Ivi Andriću, ne treba smetnuti s uma onu čuvenu misao iz pripovijetke Most na Žepi: U ćutanju je sigurnost? To je misao koja u mnogome određuje Andrića.
uz vječno pitanje čiji je Travničanin Ivo Andrić, hrvatski ili srpski, posljednjih godina u Mostaru tinja unutarsrpski spor i oko toga tko ima pravo baštiniti tradiciju Alekse Šantića. Umjesto da im se promoviraju i slave književna djela, dvojica pisaca rođena u Bosni i Hercegovini postala su predmet međunacionalnih i unutarnacionalnih obračuna. Vjerojatno takvu ostavštinu nisu željeli.
