Sjećam se jednog davnog proljeća, kada su na TV-u najavili da će se navečer na vedrom nebu moći vidjeti kiša meteora, ili zvijezda padalica.

Odlučila sam tu noć provesti očiju uprtih u nebo želeći želje, ali ne zato što posebno vjerujem u takve stvari, već zato što sam sve svoje molitve Bogu, svecima, anđelima, Znanosti, već uputila, a kiša meteora obećavala je još jednu, ma kako glupu i iracionalnu, ali ipak nadu u to da će se moja želja da moj djed, koji leži u sobi iz koje ne može vidjeti nebo, ozdraviti od karcinoma što mu polako i bolno gasi život u očima....

Moja poduzetna mlađa sestra htjela je od noći padalica napraviti mali piknik na livadi ispred kuće... Htjela je da naše želje upućene zvijedama ne budu ogrnute tugom, nego veseljem zbog onoga što bi trebale donijeti.

I tako smo nas dvije, te tople, proljetne večeri, na klupicama u visokoj travi, ležale gledajući nebo, smijehom i povicima registrirajući zvijede, moleći ih da ozdrave našeg djeda...

Tada sam osjetila neku vezu među nama, sestrinsku, savezničku, nešto što do tada nikada prije nisam osjetila. Te noći me je, kada sam pala s klupice u mokru travu, sestra podignula i s leđa otresla travu i prljavštinu. Obje smo se smijale kao lude, kao nikada do tada i kao nikada više od tada.

Moja baka, moja stara majka, umrla je sedam dana prije moga bolesnog djeda, njenog supruga. Za nju nisam poželjela ništa od zvijezda padalica, a i da jesam, shvatila sam da bi ishod bio isti....

***

Prije tri godine, na blagdan rođenja Ivana Krstitelja u crkvi mu se molim, jer je poznat po tome što ozdravlja teško bolesne... i tražim od njega, na koljenima, u poodmakloj trudnoći da ozdravi moju jedinu sestru, onu veselu i hrabru, koja u dalekoj zemlji umire od raka dojke, ostavljajući mene, moju bebu, svoju bebu, našu mamu, sve nas, iza sebe....

U molitvi sam osjetila nadu, pomislila sam da će sve biti uredu, da će se sve magično razriješiti, te sam s tom mišlju otišla kući, gdje sam u dvorišta dočekala večer zureći u tamu vječnog horizonta na kojem se nije vidjela ni jedna zvijezda.

Niti jedna zvijeda padalica kojoj bih uputila najveću želju do sada.

Nekoliko dana nakon toga, moja je Danica ipak morala otići i ukrasiti to prazno nebo.

Marić