Čini se da ne vrijedi. Kao što više ne treba ni tražiti granicu između potrebe i pohlepe za odlaskom u istu. Ali, iza nas je Uskrs. E o tome vrijedi pisati. Uskrs koji unatoč svemu ostaje isti. I teška politička klima zbog koje se nekada bijeg učini kao jedina razumna opcija, kao i svi pokušaji da se hrvatski identitet na tim prostorima lagano ugasi, nisu bili dovoljni da nebo u noći na Veliku subotu ne bude vedro. Ali ne samo nebo, vedrina je bila i na licima ljudi koji su to noć na misi držali zapaljenu svijeću vjerujući da zaista dolazi neko bolje vrijeme. A ono bi moralo doći, bar zbog tih ljudi koji se nisu odlučili spakirati i dočekati uskršnje jutro negdje daleko, nego su u narodnim nošnjama krenuli prema crkvi Guče Gore, Ovčareva, Brajkovića, Doca... Neko bolje vrijeme bi moralo doći i zbog onih koji su organizirali uskršnje turnire, koncerte i izložbe. Oni su odgovor svima koji tvrde da iza Hrvata u Središnjoj Bosni ostaju samo prazni domovi, a pjesma na Uskrs bila je odgovor svima koji su je prije više od dva desetljeća pokušali zauvijek utihnuti. 

Zbog ljudi koji ostaju, a ne zaboravljaju tradiciju, Uskrs u Središnjoj Bosni ostaje isti. Obavijen svjetlošću, protkan vjerom u bolje sutra! Zbog njih na Veliku subotu Lašvanskom dolinom zavlada mir, a nebo prošaraju zvijezde.

Ivan Volić