Rakija je sastavni dio bugarske kulture. Naziv “rakija” u bugarskom jeziku potiče od arapske riječi “arak”. Povijesni podaci kazuju da je prepečenica u Bugarsku stigla iz arapskih zemlja u 13. ili 14. stoljeću.
Međutim, krajem prošle godine, u krajnjem južnom dijelu zemlje otkriveni su drevni ostaci destilatora kazana za pečenje rakije čak iz 11. stoljeća! U Bugarskoj se održava na desetine festivala posvećenih rakiji, od kojih je najpoznatiji Balkanski festival rakije u Sofiji, na kome, po tradiciji, svoja visokokvalitetna alkoholna pića, osim Bugara, predstavljaju i proizvođači iz Srbije, Makedonije, Grčke i Turske.
Bugarska je pokušala da registrira, kao svoj proizvod, rakiju od loze – lozovaču, ali nakon šestomjesečnog čekanja brendiranje nisu uspjeli, uz obrazloženje Europskog povjerenstva da to nije nacionalni proizvod jer ga ima i u susjednim državama.
Neposredno pred ulazak Bugarske u EU, 2007. godine, zavladao je strah da u Uniji nitko ne može da peče rakiju, pa čak ni da je služi na svadbama.Zebnja se ubrzo pokazala djelomično opravdanom jer su Bugari, ipak, na osnovu direktiva EU počeli da plaćaju takse na alkohol u vrijednosti od, najmanje, 550 eura za sto litara.
Ograničavanje proizvodnje, a uz to i plaćanje posebnog paušalnog poreza, izazvalo je revolt među bugarskim proizvođačima, koji su prisilili vladu da od Brisela traži olakšice. Bugarska je uspjela da osigura najniže moguće stope poreza, i to da proizvođači plaćaju 1,1 euro po litru za najviše 30 litara proizvedenih za osobnu upotrebu, a da se litar rakije ispečene preko toga tarifira prema duplo većoj trošarini.
Osim toga, morali su da registriraju kazane, te da carinskim inspektorima, kojima je povjerena kontrola, dokazuju koliko su zaista rakije proizveli. “To nije strašno, moja obitelj godinama peče rakiju. S ulaskom Bugarske u EU ništa se posebno nije dogodilo”, kaže za Srnu Evgeni Velev iz okoline Petriča. On proizvodi najbolju lozovaču isključivo za sebe. Svake godine sa svojim prijateljem iz Gornjeg Matejevca, kod Niša, Draganom Nikolićem, koji također peče rakiju, provjerava kvaliteta.
Velev, koji je sveučilišni profesor u Sofiji, posjeduje kazan od 500 litara, dok većina bugarskih seljaka ima kazane uglavnom od 50 do 120 litara zapremine. Kazan od bakra zapremine 50 litara domaće proizvodnje može se kupiti za 250, a bakarni kazan od 120 litara za 500 eura. Prema procjenama stručnjaka, u Bugarskoj postoji oko 8.000 kazana, a zvanično je registrira oko 2.800.
Ministar financija Vladislav Goranov navodi da je državna kasa od akciza na seoske kazane u prošloj godini prihodovala, jedva, 728.037 leva /oko 370.000 eura/, što čini manje od jednog procenta ukupnih prihoda od akciza na alkoholna pića za 2015. godinu. Bugarsko Sobranje krajem prošle godine usvojilo je nove zahtjeve za kazane za proizvodnju domaće rakije, prema kojima se za manje objekte za destilaciju, odnosno “pecare”, smatraju kazani ukupne zapremine do 500 litara, a ne, kako je bilo ranije, do 1.000 litara.
Porez za manje objekte za destilaciju trenutno iznosi 550 leva /225 eura/, to jest za hektolitar čistog alkohola, a za ostale 550 eura. Prema novim zakonskim propisima pečenje rakije obavljati će se od srpnja do prosinca, dok će u prvoj polovini godine kazani biti zapečaćeni naljepnicama carinskih vlasti. Carinski organi kontroliraju seoske kazane, a prijave najčešće podnose zbog pečenja rakije u neregistriranim objektima, kao i za lažno prijavljivanje proizvedene rakije radi oporezivanja u registriranim objektima. Kazne su rigorozne i kreću se od 500 do 1.500 eura za fizičko, te od tisuću do 3.000 eura za pravno lice. Osim kazne, obavezno je plaćanje akcize na nezakonito proizvedenu rakiju, kao i oduzimanje kazana u korist države.
Usprkos strogim sankcijama, rakija se i dalje peče u svakom bugarskom selu. /fokus.ba/
