Odmah se po osnivanju sarajevskog potpornog društva, koje je bilo preteća Napretka, uključuju se u njegov rad. Član Središnje uprave bio je još od 1910. godine, pa sve do pojave komunizma 1945. godine, odnosno, punih 35 godina. Prije izbora za predsjednika 1923. od 1910. godine redovito je biran za potpredsjednika Društva.
U rodnom mjestu polazio je osnovnu školu, u čuvenoj travničkoj nadbiskupskoj gimnaziji svršio je srednju školu, a teološki studij na Vrhbosanskoj teologiji u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1900. te prvo radi u nadbiskupskoj kancelariji. Nakon godinu dana odlazi u Goražde radi organiziranja nove župe, a 1901. nadbiskup Stadler povjerava mu osnivanje također nove župe u Novom Sarajevu, gdje je ostao do kraja života. Tu je gradio kuću, crkvu i istovremeno obavljao katehetsku službu na srednjim školama.
Alaupović je imao i kraćih drugih službi. Tako je za vrijeme I. Svjetskog rata od 22. lipnja 1917. do 26. Lipnja 1918. bio vojni dušobrižnik bosansko-hercegovačke čete u Budimpešti i Vallanyu a na njegovu molbu je vraćen u Novo Sarajevo. Bio je katedralni župnik od 1. rujna 1939. g. do 2. svibnja 1940. Alaupović je bio čovjek od velikog povjerenja nadbiskupa pa ga je imenovao na različite službe te je bio prosinodalni eksaminator Nadbiskupije, savjetnik Nadbiskupije, član Školskog i vjeronaučnog vijeća, 1939. Imenovan je duhovnikom Križarskog bratstva i Križarskog sestrinstva. Uz župničke poslove, vođenje Napretka i druge dužnosti Alaupović je predavao i vjeronauk u osnovnoj školi na Kolodvoru i u Dolcu-Paromlinu.
No dolaskom nove komunističke vlasti Alaupović kao i mnogi slični javni radnici i koje je vlast smatrala nepoćudnim biva pritvoren i za svoj nesebični narodni rad 30. srpnja 1945. osuđen na 8 godina te poslan u Zenicu u kazneno-popravni dom. Anto Alaupović je ubrzo i pušten iz zatvora 17. ili 18. ožujka 1946. g. Nakon oslobađanja Alaupović se vraća u Novo Sarajevo gdje i u umire 5. svibnja 1948. Bio je pokopan na groblju sv. Mihovila, a u novije vrijeme prenešen je u svećeničku grobnicu na sarajevskim Barama.
Rad i zauzetost na crkvenom polju preporučili su ga za različita odlikovanja te je 1914. g. imenovan začasnim prisjednikom duhovnog stola i počasnim kanonikom, a 1933. g i redovnim kanonikom. Odlikovan je viteškim redom cara Franje Josipa.
Kao što smo spomenuli Anto Alaupović se od početka svog aktivnog života angažirao u radu Napretka. U Novom Sarajevu osnovao je podružnicu, Hrvatsku čitaonicu i druga društva. Glavna Skupština bira Alaupovića 1923. za predsjednika i na tom mjestu ostaje do dolaska komunističke vlasti 1945 g. Za ovako dugi period Alaupovićeva službovanja učinjeno je puno toga, a i nastalo je puno novoga u Napretku. Pod njegovim vodstvom osnovana je Napretkova zadruga, koja je bila štedionica i osiguravajući zavod, i koja je vrlo brzo izrasla u značajnu i jednu od najuglednijih financijskih institucija na prostorima prve Jugoslavije.
Netko reče da je Napredak godišnje gradio tisuću kvadratnih metara prostora. I ne samo što je Napredak puno gradio nego je gradio i vrlo lijepe zgrade i na dobrim mjestima. Kao ilustracija dovoljno je spomenuti sarajevsku Palaču i zagrebački neboder. A imao je dobro osmišljene domove u brojnim mjestima koji su bili stjecište i rasadište kulture, ideja i pismenosti. Uz središnju knjižnicu u Sarajevu koja je imala oko 35.000 knjiga posebno su bile zanimljive pomične knjižnice koje su se selile iz mjesta u mjesto i time bile dostupne što većem broju čitatelja.
Statistički odsjek i kulturno-povijesna zbirka su puno doprinijele opće kulturnom razvoju i napretku hrvatskog naroda. U vrijeme njegova predsjednikovanja Napredak je puno učinio s tečajevima opismenjavanja, a i šire edukacije posebno seoskog pučanstva od poljoprivrednih tečajeva do izdavanja Božićne i Uskrsne knjige koje su imale za cilj uzdizati pismenost a i kreativnu sposobnost prije svega tada prevladavajućeg seoskog stanovništva.
Jedna od najvažnijih Alaupovićevih zasluga, po mišljenju njegovih biografa i povjesničara Napretka, jest uspjeh da Napredak nije 1929. ugašen, kad je kralj Aleksandar ukinuo sva hrvatska društva i organizacije, a što je imalo značajne pozitivne posljedice u cjelokupnom životu Hrvata Bosne i Hercegovine i šire. Jedan od razloga udara na Napredak bili su i tečajevi opismenjavanja, jer se vlada očito bojala Napretkova prevelikog utjecaja. Ukidaju se mnoge podružnice, policija pregledava Napretkove prostorije i prati predsjednika Alaupovića. Sjednice Središnje uprave se ne smiju održavati u Palači, nego se drže kriomice u župnom uredu kod Alaupovića.
Ono što svakako na prvi pogled upada u oči jest dužina njegovanja angažmana u Napretku. Kad se uzme u obzir da je bio spriječen 1945. g. to znači da je Anto od početka Napretka 1902. do kraja bio u službi Napretka 43 godine, a od tih 43 godine 13 godina dopredsjednik i 22 godine predsjednik. Stoga i ne čudi stav da je uz njegovo ime usko vezan sav kulturni, prosvjetni i gospodarski rad u Napretku. /o.t./
