Braća Ivišić, Tomislav i Zvonimir, iz Viteza predvode Hrvatsku U-16 reprezentaciju na Europskom prvenstvu, koje se igra u Italiji.

Prvu utakmicu na EP-u kadetska reprezentacija Hrvatske igrala je sinoć protiv Rusije. Igrači Mladena Erjavca upisali su pobjedu rezultatom 65:58. Velik doprinos dala su i braća Ivišić. Zvonimir je upisao 11 poena, 7 skokova i 2 blokade, dok je Tomislav postigao 7 poena, upisao 9 skokova, dodao 4 asistencije i 3 blokade.

U drugom susretu na EP-u Hrvatska je poražena od domaćina Italije, a u trećoj utakmici svladali su Njemačku te tako izborili osminu finala u kojoj se sastaju s reprezentacijom Izraela. 

Hrvatska je inače branitelj naslova prvaka Europe, jer su prošle godine osvojili naslov europskog prvaka. I tada je za Hrvatsku nastupio Tomislav Ivišić, dok je Zvonimira koji je bio standardni reprezentativac u nastupu spriječila povreda.

Za subotu, 3.8. najavljen je nastavak radova na asfaltiranju na magistralnom putu M-5 Lašva-Travnik, kod Viteza.

Vozila će, od 8 sati ujutro do 18 sati poslijepodne, na ovoj lokaciji prometovati naizmjenično, jednom trakom, tako da se očekuju gužve i duža zadržavanja.

Preporuka svim vozačima je da se naoružaju strpljenjem ukoliko imaju potrebu prometovati ovom dionicom. Također, preporučamo prometovanje alternativnim prometnicama.

Završen je prvi dan ovogodišnjeg StreetBall turnira Torcide Vitez. Iako su vremenske neprilike stvorili prilične poteškoće, vrijedni viteški Torcidaši su učinili velike napore i uspjeli dovesti teren u optimalno stanje za odigravanje utakmica. Također, vrijedi kazati kako je i publika odgovorila zadaći te u velikom broju pohodila turnir. Prema procjenama organizatora, ovo je najbolja posjećenost prvog dana turnira u svih dosadašnjih pet godina.

No, kažimo ponešto i o ekipama. I ovoga puta nisu razočarali. Bilo je prilično tvrdih, što bi se reklo muških utakmica, ali i dosta atraktivnih, u čemu su ovoga puta prednjačili članovi Torcide Vitez. Naime, iako prošlogodišnji finalisti ove godine su ispali već u grupi, ali su svakako zabavili publiku, kao i protivnike.

Prema viđenom, četiri najbolje ekipe prvog dana zasluženo su izborile četvrtfinale, a to su Kakanj, KK Kiseljak, Frizerski salon Jole i Joks.

Rezultati utakmica u petak, 26.7.

PRVI KOŠ Vitez – JOKS 4:16
KAKANJ – GRAD BUSOVAČA 17:5
FS JOLE – TORCIDA VITEZ 16:7
KK KISELJAK – SOLIDNI 16:9
PRVI KOŠ Vitez – KAKANJ 9:16
JOKS – GRAD BUSOVAČA 17:2
FS JOLE – SOLIDNI 17:2
TORCIDA VITEZ – KK KISELJAK 10:16
KAKANJ – JOKS 16:8
PRVI KOŠ Vitez – GRAD BUSOVAČA 16:8
SOLIDNI – TORCIDA VITEZ 17:9
FS JOLE – KK KISELJAK 12:15

POREDAK - SKUPINA "A"

KAKANJ 3-0
JOKS 2-1
PRVI KOŠ Vitez 1-2
GRAD BUSOVAČA 0-3

POREDAK - SKUPINA "B"

KK KISELJAK 3-0
FS JOLE Vitez 2-1
SOLIDNI 1-2
TORCIDA VITEZ 0-3

Kada se popneš na vrh Mont Blanca, kako početi, od kraja, sredine ili početka? Još se sliježu dojmovi, još nisam svjesna „ uspjeha“. Ekipa od 16 planinara spremala se na put prema Chamonixu. Ivan Skaramuca i Brano Arapović u siječnju su najavili kako bi organizirali te vodili zainteresirane članove HPD Prenj 1933 na uspon Mont Blanca. Nisam pričekala ni sekundu, kao i obično kada su putovanja i planine u pitanju, idemo! Poslala sam Brani poruku, piši nas dvoje. Prijavilo nas se 16 što je prilično velik broj za takav poduhvat. Počinju pripreme.

Nastojala sam svaki vikend otići negdje na planinu. Trudila se uključiti u ture koje su bile fizički napornije i zahtjevnije. Kad sam doznala tko je sve u ekipi za odlazak, nije bilo druge. Mahom su to iskusni dugogodišnji planinari, vodiči, trkači, biciklisti i pokoji „obični „ planinar kao ja.

Polazimo 12. srpnja oko 20 sati iz Mostara. Dvoje kolega planinara, Nataša i Dragan, stigli su iz Viteza i Travnika te nam se priključili. Sva oprema s ruksacima stala je u kombi. Vozimo se cijelu noć. Kad vratim film unatrag, pa fino sam se naspavala u automobilu do jutra. Jutro, sedam sati, prolazimo podno talijanskih Alpa kroz životopisna sela. Tunel Mont Blanc dug je 11,6 km i eto nas iznad Chamonixa oko 12 sati. Sutra nas je čekala prekrasna planinarska staza od grada pa do na pola puta prema Aug di Midiu. Svladan uspon oko 1300 m/nv i prekrasni pejzaži do ledenjaka Mer de Glace, inače dug oko sedam km i širok oko 200m najduži je ledenjak u Francuskoj.

Horizont očarava i ostavlja nas prikovane pogledom prema njegovom vrhu. Ledenjak se u posljednjih 40 godina znatno otopio. Tragovi su očiti i jasni golom oku. Koliko toga će nestati s lica zemlje, a da generacije iza nas neće imati priliku biti svjedocima ljepote koju je priroda satkala. U podnožju vidimo i planinare koji se kreću uz ledenjak. Silazimo do turističke atrakcije, tunela i skulptura od leda unutar ledenjaka.

Oko 7. 30 polazimo na žičaru koja nas vodi do tramvajske stanice Mont Lachat na 2074 m/nv vožnja vlakom prema polaznoj točki hodanja Aigle Nest traje dvadesetak minuta. Okolo nas zelene strme padine, viđamo malene živahne svizce i divokoze na nekoliko metara od nas. Eto i uživo maskota i simbola Chamonixa koje se nalaze skoro u svakoj trgovini u obličju plišanih igračaka. Krećemo. Mario se muči s užetom. Kaže nema mjesta u ruksaku niti na ruksaku. Galami sam na sebe. Govori kako nije najmlađi. Na koncu ga stavlja za vrat i krećemo. Prvo lagani uspon, može se reći šetnja. Dolazak do Orlovog gnijezda (LeNid d’ Aigle na 2372 m/nv) te nakon otprilike četiri sata stižemo do raskrižja prema domu Tete Rousse na 3200 m/nv Ne zadržavamo se predugo, čeka nas prelazak prekotakozvanog Koloara smrti (Grand Couloir). Neki bi prešli samostalno bez navezivanja. Ivan se odlučio na navez. Prvih pet je krenulo.

Nije najpraktičnije bilo ići jedan za drugim. Jedan zapne, drugi se pati sa sajlom koja ga vuče sebi  te na taj način gubi ravnotežu. Nakon prvih pet, mudrija odluka bila prelazak po dvoje. Imali smo sreću, nitko nije morao nazad zbog kotrljajućeg kamenja. A sreća nas je pratila i što se vremena tiče, cijelim putem je sunčano i bez vjetra. Počinje uspon stijenama. Nagib je ponegdje bio u potpunosti vertikalan, ali uglavnom od 30 do 60 stupnjeva. Sajle i klinovi su tu ukoliko se ne netko ne osjeća sigurno te su se pojedini mudro kačili na sajlu. Navezivanje po ovakvim stijenama za razliku od ledenjaka i snijega, nije mudro. Jer ako netko pada, onda padaju svi. Jedno po jedno, polako, zamka za zamkom, svako je na svoj način penjao.

Trebalo je preći 600 metara uspona na „sve četiri“. Goca se probio prvi, nas troje dolazimo za njim. Pogled na početnu točku, a misao se nameće sama po sebi: „Lako„ je bilo gore, ali kako dolje? Pristižu i ostali. Nema puno zadržavanja. Gouter je ispred nas smješten na visini od 3835 m/nv okovan snijegom. Svojom metalik srebrnom bojom izgleda kao svemirska postaja. A što sve čovjek neće sagraditi i napraviti u svojoj nakani dolaska do dalekih i visokih vrhova svijeta, radi pogleda na prostranstva svijeta. Ulazak u dom, njegov unutarnji izgled jednako je impresivan kao i vanjski. Kava začinjena čokoladom, nema slađe okrijepe u ovom trenutku. Kao da sam već popela vrh. Još samo malih malih 1000 metara nadmorske do 4808 m. Neki se muče s glavoboljom, piju tablete. Koliko vidim opet nitko nema problem s apetitom.

Sve nas čeka polazak ujutro u 2 sata. Legli smo između 20 i 21 h. Osjetim pritisak iznad sljepoočnica. Pojedini uopće ne mogu spavati, neki tek toliko da otklone umor. Ustajemo u 1 sat. Pijem tabletu za glavobolju. Sad već jedem na silu, tek toliko da me nešto drži prilikom uspona. Nastojim piti vodu koja je rješenje za visinsku bolest. Navlačimo, provjeravamo i pakiramo opremu. Ne čini se hladno. Ali brzo se uvjeravamo da je to varka. Netko je spomenuo da je oko –10 stupnjeva. Palimo čeone lampe, navezujemo se svako u svojoj navezi i polazimo u 2:20.  Mario je ispred mene, a Bojan iza, kao i prilikom vježbi. Pun mjesec nas je počastio svojim odsjajem po ledenim plohama, a nebo bez i jednog oblačka. Ali tko sad ima vremena prepuštanju romantici na planini. I to kojoj planini. Ispred nas i iza nas vidimo svijetla čeonih lampi planinara koji su krenuli prije ili poslije. Meni daju mir i sigurnost, poput ljetnih krijesnica, jer planina je„ krcata„ planinarima. Silim se da pijem vodu. Bojan svakih par minuta pita jesmo li dobro, kako se osjećamo. A ne znam zašto ja njega ne pitah kako je on? Valjda mora biti dobro, čim pita. Nataša se ne osjeća najbolje, muka joj je, povraća joj se. Došli smo do skloništa Vallot na 4362 m/nv i unutra se „potiskali“ čekajući Ivana, Josipa i Natašu. Navlačim još jedne čarape jer su mi se prsti počeli mrznuti. Napokon su stigli. Nataša neće dalje, Zvonimir također. Lorna se dvoumi. Odluka je pala, nas 13 polazimo, njih troje nas čekaju u skloništu. Još samo 400 metara do vrha! „Samo“ se pretvorilo u beskraj. Kisik je sve rjeđi, tijelo se odupire naporu. Moje noge su preteške. Netko je osjetio problem s plućima, netko s glavoboljom, ja ništa od toga, ali noge. Noge su poput olova. Svanulo je jutro. Vrh ne vidim, vidim samo novo, pa novo, pa novo brdo. Prelazimo žilet. Nisam sigurna je’l to taj žilet. Da, čini se opasno. I s jedne i s druge strane, strme litice se obaraju za oči nedogledne provalije. Ali ima dovoljno prostora proći bez problema. Ipak tih pedesetak metara koračamo oprezno.

Ispred sebe vidim Josipa i Ivana. Pa ide to njima fino. Valjda ne stvaram problem Bojanu koji je nazad? Valjda ne kočim ekipu koja je iza? Mimoilazimo se s nekoliko planinara. Jedan od njih mi govori: još dvije minute, još dvije minute. Koji osjećaj, stigli smo! Polako se primičem, stižemo minutu za minutu jedni za drugima. Njih nekoliko nas snima, čestitamo jedni drugima. Josip mi prilazi. Preplavile su me emocije.  Suze su same krenule. One olakšavajuće radosnice. Sjetila sam se svoje tri djevojčice. Koliko žrtve, vremena, priprema, odricanja od zajedničkih trenutaka, odsutnosti, odgovornosti i samoodgovornosti, discipline, radi ovog trenutka. Sad je sve lakše, sad se opet napunih energijom, vjerojatno od adrenalina koji se nagomilao u krvi. Ma nije ovo tako teško. A nije ni lako! Grlimo jedni druge, fotografiramo se, zadovoljstvo dolaska na vrh vidljivo je na svima. Blaženka i ja se slikamo same, ipak smo nas dvije pratile u stopu njih jedanaest bez većih poteškoća. Ako je neko sumnjao, sad više ne sumnja.

Već pristižu i čestitke planinara iz našeg društva u Mostaru, prijatelja, rodbine. Njihove riječi dodatno nas preplavljuju osjećajem ponosa zbog pobjede nad samim sobom. Povratak nazad nakon tridesetak minuta s osjećajem ushićenja. Međutim nema vremena za neoprez, veselje i razmjenu dojmova. Silazak s planine uvijek mora biti oprezniji od penjanja. Iako, sad se sa svakim metrom pluća lakše šire, noge su lakše i lakše. Umor se morao nadići, čeka nas vertikalna stijena i silazak s Goutera. Put do vlaka se oduljio, ali stigli smo na vrijeme do posljednje vožnje. Dolazak u pansion. Večera, a Josipu opet nije bilo teško ispeći palačinke. Pa postoji li slađi san od onog nakon postignutog uspjeha i iscrpljujućeg puta?

Amaterski Streetball turnir u organizaciji Torcide Vitez bit će održan u vikendu koji je pred nama, točnije od petka do nedjelje, 26.-28.7. 2019. godine. Nagradni fond iznosi 1100 KM, a prvoplasirana ekipa će osvojiti 600 KM, drugoplasirani 300, dok će trećeplasirana ekipa osvojiti 150 KM. Za najboljeg izvođača trica nagrada je 50 KM.

Kotizacija po ekipi iznosi 40 KM, a broj ekipa je ograničen. Torcida Vitez već nekoliko godina organizira amaterski Streetball turnir, turnir u uličnoj košarci, koji je svake godine tijekom tri dana primami nekoliko tisuća posjetitelja. Svake godine priredi se istinski spektakl okupljenoj publici, a sadržaja ne nedostaje ni za one najmlađe.

Ova sportska atrakcija i fešta u organizaciji viteške Torcide istinski je doživljaj za sve Vitežane, ali i stanovnike susjednih općina. Svake godine je sve kvalitetnije organizirana, a za ovu godinu je najavljen vrhunski spektakl.

U četvrtak 15.prosinca 2016.godine VS „Lašvanske dive“ nastupile su na božićnom sajmu u Vitezu.  Sajam je organiziran  po prvi put i upravo je to šokiralo sve nas koji smo bili prisutni, tako dobra organizacija, toliko kreativnih ljudi i prelijepo uređenih štandova nikako nisu govorili da je to prvi sajam, rekli bi da je bar deseti…ali ne…ipak je prvi.