"Travnički ljiljani", list Ratnog predjedništva Travnika, u kolovozu 1993. godine, dva mjeseca nakon progona 19.600 travničkih Hrvata kojeg su pratili brojni zločini, ubojstva, pljačka, rušenje i skrnavljenje katoličkih vjerskih objekata, piše o prenamjeni drevnog Franjevačkog samostana u Gučoj Gori, teško oštećenog s tragovima vidljivim do današnjih dana, u Islamski centar. Don Pavo Nikolić, u to vrijeme travnički župnik prosvjednim se pismom obratio Ratnom predsjedništvu Travnika izražavajući zabrinutost zbog teksta i ukazujući na činjenicu da ovakva zamisao duboko vrijeđa osjećaje katolika. Don Pavo nam je u razgovoru potvrdio autentičnost pisma koje je ratne 1993. poslao Ratnom predsjedništvu Travnika.

"Istina je da sam uputio prosvjedno pismo, istinu uvijek treba govoriti i za nju se boriti", kazao nam je don Pavo Nikolić.

Na početku pisma čiju je autentičnost potvrdio, don Pavo podsjeća Ratno predsjedništvo Travnika da kao župnik u župi svetog Ivana Krstitelja u Travniku ima jurisdikciju pastorala kao i duhovne skrbi vjernika katolika nad crkvom i crkvenom imovinom na prostorima općine Travnik.

"Duboko me zabrinula nakana za prenamjenu drevnog katoličkog samostana svetog Franjo u Gučoj Gori, u Islamski centar. To je povreda biti katoličkog osjećaja. Ovakva izjava povrijedila bi katolike da je izgovorena na ulici, a kamoli ne bi na ovaj način javnosti obznanjena", pisao je travnički župnik ratne 1993. godine Ratnom predsjedništvu potvđujući ono što nam je rekao više od 32 godine poslije pisma, da se za istinu uvijek treba boriti. On je to u učinio u najtežim vremenima za Hrvate i katolike Travnika, u vrijeme kada je Travnik bio za Hrvate mjesto opasnog življenja, mjesto iz kojeg su sustavno i planski progonjeni, da bi i nakon rata volju i želju za povratkom platili s osam života. Don Pavo je pismo iz ratne 1993. godine završio rečenicom da se nada kako se Ratno predsjedništvo makar tekst bio objavljen u njihovom listu, ne slaže s nakanom koja je u njemu iznesena.

Franjevački samostan u Gučoj Gori sagrađen polovicom 19. stoljeća na kraju nije prenamijenjen u Islamski centar. Još je jednom pokazao da je jači od nevolja o čemu je pisao fra Velimir Valjan u knjizi istoga naslova. Na obroncima Vlašića i dalje ponosno stoji drevno zdranje koje u sebi čuva bogatu povijest ovog kraja, zdanje koji nisu uništine ni Osmanlije ni partizani a ni Armija BiH čiji su pripadnici iz islamskih zemalja bili posebno nemilosrdni prema katoličkim svetinjama u gučogorskom samostanu. Tragovi su pored izrešetanog kipa sv. Franje vidljivi i na fresci iznad oltara. Potez mudžahedina kistom podsjetnik je na zlo, dok oostanak katolika i Hrvata na ovo području potvrđuju da zlo ni u ovom slučaju nije imalo zadnju riječ.

Zlo proteklog rata za Hrvate u BiH nosilo je i obilježja ljiljana, po mnogima otetog simbola koji je od nevinosti, čistoće i povijesti naroda ovih prostora postalo simbolom zla i razaranja. Tražiti od Hrvata da ga prigrle jednako je traženju da se sve žrtve stradale od onih koji su nosili obilježja ljiljana u proteklom ratu zaborave i pogaze!