Za naš portal Martina kaže da mnogi njezinu priču opisuju kao „filmsku“, ali istodobno i tešku. Dodaje kako već dulje vrijeme pokušava sve što je proživjela pretočiti u smislenu cjelinu i podijeliti s javnošću, te se nada da je u tome uspjela.
Uz dozvolu Martine priču prenosimo u cijelosti bez korekcija:
Neke priče ne blijede, samo čekaju pravi trenutak da budu ispričane.
Ovo je moja.
Od Bosne, preko Afrike — do Engleske.
Priča o čovjeku kojem dugujem život.
Bila je noć kada su napokon prozvali moju mamu. Rekli su da smo na redu i da se možemo ukrcati na sljedeći helikopter koji donese pomoć i dođe po ranjenike. Nakon mjesec dana svakodnevnog pješačenja do bolnice u Novoj Biloj, pod kišom granata, svakodnevnog opraštanja s tatom i najmilijima… mama se napokon ponadala.
A onda joj je prišao jedan doktor i rekao:
„Žao mi je, gospođo, ali morat ćete čekati sljedeći helikopter. Imamo prioritet — jedna djevojčica mora ići prije vas.“
Mama je nijemo gledala dok se ukrcavala njegova supruga s kćerkom.
Muk. Tišina.
Nisu se čuli ni pucnji, ni granate.
Uzela me za ruku i plačući krenula nazad.
Granata je pala svega nekoliko metra od nas.
„Da nas hoće barem jedna pogoditi, ja više ne mogu!“
Plakala sam s njom, ne znajući zašto — ali sam osjećala sve.
Bila je 1993. godina.
Imala sam tri godine i moje se zdravstveno stanje iznenada pogoršalo. Doktori nisu znali što mi je, ali su znali da moram doći do Zagreba — što prije.
Kada sam se rodila, dijagnosticirana mi je srčana mana (ASD) koja se trebala operirati nakon treće godine života. I ja sam ih upravo navršila, operacija je bila zakazana ali put do Zagreba — kroz rat — bio je nemoguć.
Tata je tih dana pokušavao pronaći neku informaciju o nestalom članu obitelji, i tako je čuo za Engleze koji su stigli u Vitez, u bazu UNPROFORa.
Bili su to ljudi iz humanitarne organizacije Feed the Children sa sjedištem u Splitu, koji su donosili hranu i potrepštine za majke i djecu.Tata nije znao engleski, ali je znao da su nam oni jedina prilika.
Uz pomoć gospodina Josipa Rajkovića našao se s njima u bazi i molio ih da me povedu.
Jedan od njih, čovjek po imenu Gordon, obećao je da će učiniti sve što može.
Trebalo je tražiti odobrenje od obje zaraćene strane za prolazak kroz njihove zone.
U međuvremenu, mama i ja smo bile kod rodice jer u svojoj kući više nismo mogli živjeti. Dok me stavljala na spavanje, geler je udario u zid sobe, odbio se i završio tik pored mog kreveta.
Utrčala je, uzela me u naručje i spustila u podrum.
Tada se vani začula galama. Netko je dozivao:
„Martina! Martina!“
Došli su po nas.
Mama kaže da se uspjela pozdraviti s tatom — taman prije polaska.
„Idite“, rekao je, „ja ću doći za vama.“
Nismo znale tko su ti ljudi, ni odakle su, ni kojim jezikom govore.
Ali znale smo da im moramo vjerovati.
Stavili su mi infuziju i dva su vozila krenula prema Hrvatskoj.
Išli smo preko Pavlovice — mjesta, kako smo kasnije saznali, odakle se naš član obitelji nikada nije vratio.
Zaustavili su nas, i pregovori su počeli. Nije djelovalo kao da će nas pustiti. Mama je tada sklopila ruke i počela se moliti.
Tiho, ali s vjerom koja je mogla pomaknuti planine.
U tom tihom šapatu — u toj jednostavnoj molitvi — bila je sva njezina snaga.
Vjerovala je da nas Gospodin neće napustiti.
I nije.
Jedan od njih, neočekivano, dao je znak da možemo proći — za čokoladicu i nešto novca.
Mama kaže da sam spavala, da nisam ništa vidjela ni čula.
Ali ona jest.
Sve.
Kroz prozor je gledala najstrašnije prizore ratnih dejstava, posebno onih na području Uskoplja.
I svaki put kad bi se nebo zatreslo, šaptala bi:
„Samo nas, Gospodine, izvedi.“
I izveo nas je.
Nakon sati i sati putovanja ipak smo stigle u Split — žive.
Trudna mama i ja.
S ljudima koji su riskirali svoj život zbog nas.
Nekoliko tjedana kasnije stigle smo u Zagreb, gdje nas je dočekala moja doktorica Đerđa sa svojim timom.
Nakon pregleda, u ordinaciji je zavladala tišina. Mama je stajala pored mene, umorna, uplašena i promrzla, čekajući presudu.
Doktorica je skinula naočale, nasmiješila se i tiho rekla:
„Operacija je otkazana.“
Mama ju je gledala bez riječi, misleći da nije dobro čula.
Onda joj je prišla bliže i s blagim osmijehom dodala:
„Međupretkomorna pregrada se formirala u cijelosti… rupica je nestala.“
Te riječi — jednostavne, ali svete.
Mama je zaplakala, samo ovaj put od olakšanja.
Znala je da to nije slučajnost.
Doktorica je tada pogledala moje mokre čizmice i tiho rekla:
„Idite sada, pronađite suhu odjeću i javite se na drugi odjel — djevojčica ima astmu i bronhitis koje moramo odmah liječiti.“
Ostale smo u Hrvatskoj - mama se porodila, a
tata je, kao što je obećao, došao za nama — ranjen, tek devet mjeseci kasnije.
Odrasla sam uz priče o ratu, o ljudima, o hrabrosti i nadi.
I svaka priča završavala bi jednim imenom: Gordon.
Nakon toga bi nastala tišina.
Bio je to čovjek koji je riskirao sve da jedno dijete i njezina majka dobiju priliku za bolji život.
Gordon je bio uz nas tih nekoliko mjeseci, kao i teta Snježana koja je bila tajnica humanitarne organizacije FTC, koja nam je u Splitu pružila krov nad glavom, nahranila nas i obukla.
Kada je mama javila tati da se rodio Toni, tata je želio da baš Gordon bude njegov krsni kum.
I baš tada na krštenju, kada tata nije mogao biti s nama - on je bio.
Čovjek koji nam je tada postao obitelj — Iako poslije više nismo čuli ništa o njemu.
Godinama sam željela samo jedno, da mu kažem hvala.
I onda, 27 godina kasnije, 22. travnja 2021. u jedan sat iza ponoći, stigla mi je poruka na Messenger.
U potpisu je pisalo: Gordon.
Zaplakala sam. Znala sam.
Njegova prijateljica Snježana (koju on od milja zove Ana) vidjela je članak o izgradnji škole u Africi, prepoznala me i poslala mu.
Bio je to on — čovjek koji mi je spasio život.
Dvadeset devet godina kasnije, sudbina nas je opet spojila.
On, čovjek iz Engleske, čiji je život bio posvećen humanitarnom radu, spašavanju unesrećenih i pronalaženju nestalih u ratu;
ja, djevojčica iz Srednje Bosne, koja je sama krenula u Afriku, posvetila se humanitarnom radu — i sve te godine tražila njega.
Nakon dvije godine, moj suprug Igor i ja smo otputovali u Durham.
Bila je to prilika da, nakon skoro trideset godina, zagrlim čovjeka kojem dugujem život.
Kada smo se susreli — vrijeme je stalo.
Ja odrasla žena, on čovjek ogromnog srca, raširenih ruku i očiju punih uspomena.
Proveli smo vikend dijeleći priče, smijeh i suze.
Tada smo ga pozvali na naše vjenčanje.
Bio je tamo.
Baš kao i 1993. godine — uz mene.
I on i Ana.
Par dana prije mog vjenčanja, Gordon se susreo i s mamom i tatom.
Ponovno su proživljavali te strašne trenutke rata, strah, strepnju i nesigurnost, ali i duboku zahvalnost.
Taj susret bio je kao završni most između prošlosti i sadašnjosti — trenutak u kojem su prošlost i sadašnjost zagrlile jedno drugo, baš kao i mi, sve te godine kasnije.
Sigurno se pitate zašto sve ovo pišem..
Zato što želim da znate tko je Gordon.
Čovjek koji je prešao granice — doslovno i ljudski.
Koji je donosio hranu i pelene tamo gdje nije bilo ničega.
Koji je riskirao život da bi majke i djeca imali nadu.
Gordon danas ima 82 godine.
Bivši je policajac koji je napustio službu i postao direktorom nevladine humanitarne organizacije Feed the Children u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Bio je uključen u osnivanje Međunarodne komisije za nestale osobe kako bi pomogao u lociranju masovnih grobnica i pronalaska ubijenih i nestalih, posebno u Srebrenici.
Za svoj rad odlikovan je Ordenom Britanskog Carstva (OBE) i počasnom diplomom Sveučilišta Durham.
A mi, djeca iz rata — danas smo odrasli ljudi.
Možda mnogi ne znaju njegovo ime, ali ja znam.
Možda mnoge majke ne znaju da je još živ, ali ja znam.
Možda mnogi kojima je pomogao danas nisu među nama, ali zahvaljujući njemu - ja jesam.
Zato, dragi Gordone,
pišem ovo u ime svake bebe kojoj si donio mlijeko, svakog djeteta kojem si dao bombon, svake majke kojoj si rekao: „Bit će sve u redu.“
Hvala ti.
Za svaku ruku koju si dotaknuo,
za svako srce koje si ugrijao,
za svaki život koji si spasio
I svaku granicu koju si prešao.
Hvala ti za svaki trenutak kad si bio nada.
Za svako dobro djelo koje si učinio tiho, ne tražeći ništa zauzvrat.
Za svjetlo koje si palio u najmračnijim danima našeg života.
Hvala ti — u ime svih nas.
Gordon Bacon,
Tvoja Martina
